Prije dvadeset i pet godina, moj plan prehrane uključivao je kavu, vodu, suhomesnate proizvode, meso, salatu i panin od suncokreta. U našoj kuhinji u staroj kući doslovce nisam znala gdje stoje sol i papar.
Hajde, znala sam dobro skuhati jaja. Taj dar je ostao do danas, uvijek budu kuhana tako da žumanjak u sredini bude jarko narančast i malo mekan. Par godina kasnije sam razvila alergiju na jaja pa mi ni ta vještina nije više služila.
Ali tada već u braku, naučila sam kuhati ostale namirnice, jer svaka majka koja želi dobro svom djetetu nađe način da mu priušti što zdravije odrastanje. A za nas mame, lako… Jel tako? E pa nije. Jer nema sretnog i zdravog djeteta ako mater nije sretna i zdrava. Ali to je druga tema.
Uglavnom, učila sam kuhati kako valjda svi uče – čitajući recepte i metodom pokušaja i pogrešaka. Btw, u to smo vrijeme bili vegetarijanci pa i nije bio neki problem ako povrće bude nedovoljno kuhano.
Onda se – opet zbog alergija – dogodio generalni preokret pa smo počeli jesti meso. E tu je sad već postalo škakljivo. Nisam se kužila doslovce ni u što po pitanju mesa. Ni kako se zove, ni kako se priprema. Panceta/kobasica/bijelo meso/crveno meso – to je bio moj doseg.
Uslijedila je žešća edukacija po tom pitanju. Braća Čučković su kumovali. I danas kupujemo meso od njih. I naravno da sada znam gdje držim sol i papar, a kuhanje mi je postalo zanimljivo, čak opuštajuće. Kad god imam više vremena – a znamo da dobrim ulaganjem u vrijeme zapravo štediš vrijeme – napravim dobru pripremu za dio tjedna. Ne smije se dogoditi da na poslu nemam dobru marendu, da dolazim kući gladna i pustošim po kuhinji što god nađem. Svaki dan je sit&fit, dobar ručak je must have, a hladnjak je uvijek dobro organiziran da mi bude lakše pripremati obroke.
Kad sam u stisci s vremenom koristim zaleđeno povrće, blanširane pripreme iz škrinje, unaprijed pripremljene priloge koji su uredno posloženi u hladnjaku.
Ako ima definiran cilj, čovjek može i ono što misli da ne može. Poštenije je reći NEĆU, nego NE MOGU.
