Iskustvo iz prve ruke – zdrava i uravnotežena prehrana

Iskustvo iz prve ruke – zdrava i uravnotežena prehrana

Odmah ću vam razotkriti pozadinu naslova:

Ne pada mi na pamet promicati benefite bilo kakve vrste prehrane, niti braniti ijedan od prehrambenih sistema svojim životom i nastojati druge poučiti “pravom” putu. Ne raduje me ni stigmatiziranje neke namirnice ili nutrijenta, a ne želim vam ni prodati sveti gomolj iz himalajskih duplji koji liječi sve bolesti počevši od pretilosti… Što ga više jedeš, ti si mršaviji… Samo šesto i milijun kuna, ali može na rate i ako naručite sad odmah, dobit ćete i ovaj fantastičan set za grickanje zanoktica koje su ukusan i nutritivno vrijedan snack i uopće ne deblja!

Ne tražim sljedbu niti želim slijediti nekoga tko na račun svog dobrog izgleda prodaje znanje o “zdravoj prehrani”, iako nikad nije završio ni tečaj kuhanja, a kamo li edukaciju za nutricionista.

Ako ste s čitanjem stigli do tu, vjerojatno ćete pročitati i cijeli članak. Zahvalite samom sebi. Kao i ostali moji blogovi i ovaj je iskustven i napisan bez uvijanja, a ima i obaveznu poruku.

Ljeto je bilo pri kraju, baš kao i sad. Do početka nastave bilo je ostalo svega nekoliko dana, a tih nekoliko dana sam osmogodišnja ja provela u dječjoj bolnici. Ne sjećam se točno koja je bila dijagnoza, no sjećam se intenziteta bolova u trbuhu… Kirurg je tvrdio da je u pitanju slijepo crijevo i unatoč protivljenju moje majke – koja čak i od prije mog rođenja zna bolje i od liječnika i od mene same što je meni – odlučio iduće jutro operirati. Dobila sam čepiće za pražnjenje, noć provela u WC-u, ujutro me više nije boljelo ništa. Misija operacija – propala. Mama je bila prezadovoljna, ja sam bila sretna što mogu doma, liječnik koji noć prije nije znao dobro postaviti dijagnozu je rekao da jedem previše suhomesnate hrane i da su mi se stoga crijeva ulijenila pa je zastoj probave proizveo velik pritisak i bolove…

U tadašnjem školskom sustavu nitko nije mogao birati marendu; svi smo jeli isto i svi smo svaki dan jeli suho, ponekad i mesnato. Ako mortadelu, čajnu i šunkericu možemo zvati tako. A doktor ionako nije znao što govori. Htio mi je vaditi zdravo crijevo, ej!

Život je ugodno tekao dalje…

Studentske dane sam provela na rubu 56 kila, od toga 6 kila u cicama. Žgoljo koji je jeo samo kad mu se htjelo, ako mu se htjelo i što mu se htjelo.

A vjerujte mi, NIKAD mi se nije jela brokula. Ni kelj. Kad sam bila jako nervozna – nije mi se jelo ni ono što mi se inače jelo. Mislim da taj poremećaj inače ima i neko ime, ali ja sam bila skroz ok…

Onda je Robbie Williams zapjevao “Millenium” i u skladu s tim je uslijedilo moje mini prosvjetljenje. Bar mi se tad tako činilo jer kasnije sam saznala da i ta faza ima ime u medicinskom leksikonu, pod “poremećaj prehrane”. Promjena se u mene zakotrljala nakon teške bolesti (ni više ni manje nego baš želudca) mog tate, prilikom koje je izgubio život. Odlučila sam okrenuti novu stranicu i posvetiti se zdravlju, baš onakvom zdravlju kakvog je novi milenij kroz dostupne medije propisivao. Mind&body. Clean eating (jer postoji dirty eating). Avokado, quinoa, chia. Smoothie. Alkalizacija. Brokula. Kelj. Na svakoj namirnici barem tri eko/etno/bio certifikata. Čitanje svake deklaracije. Problemi na obiteljskim ručkovima jer domaćini ne znaju čime da te hrane…

Odlučila ja čak i poštedjeti postojanje životinjama i izbaciti iz prehrane meso… zbog zdravlja i unutarnje ravnoteže. Čišćenja. Zato što su životinje uzgajane u “nehumanim” uvjetima. Da; nikad nisam naišla na izraz “neanimalnim” uvjetima. Zato što takav uzgoj proizvodi hrpu govana, koja se iz ne znam kojih razloga ne koriste kao gnojivo već eto, egzistiraju i zagađuju vodu, zemlju i zrak.

Prve četiri vege godine u mom tijelu je bilo super stanovati. I dalje sam bila žgoljava, samo što sam sad redovito trenirala i furala se na zdravlje. I koliko god da sam bila uvjerena kako sam POTPUNO promijenila svoje razmišljanje, nisam osvijestila da se i dalje krećem unutar istog obrasca… Ja jedem samo ovo i ne jedem ono.

No, nisam bila ortodoksni zagovaratelj vegetarijanstva i nisam svijet uvjeravala da sam u pravu baš ja. Jasno je kao dan da neki ljudi kao Eskimi ne bi bili opstali da nisu jeli meso. Čini li ih to manje vrijednima? Na Forumu sam vodila rat s ostalim vegetarijancima jer sam samouvjereno tvrdila da i blitva voli svoj život i da ne želi biti pojedena, no nema način da to izrazi i nema noge da zbriše, ili barem to pokuša. I tada sam bila sigurna kao što sam i danas da svi mi imamo pravo na život no da u ovom tijelu imamo i rok trajanja i da kad tad postajemo nečija hrana… Ako sebe poistovjetiš s tijelom.

Očito nisam bila dovoljno iskreno vegetarijanac. Iako punih sedam godina nisam pojela ni komadić mesa, bilo čega što je mirisalo ili sličilo na meso. Da, niti sojine kobasice ili seitan.

Znači, u mom svemiru il jedeš meso il ga ne jedeš. Nema onaniranja.

Možda su baš zato poslije otprilike četiri vege godine krenuli česti proljevi, nakon kojih je uslijedila dehidracija i lagani, nježni grčevi duž cijelog tijela… Koža se tanjila sve više i više, počeli su mi izbijati plikovi po licu kojih se više nisam mogla riješiti. Korak po korak, pregled po pregled, došli smo do dijagnoze propusnih crijeva i alergija na neke namirnice. Mnoge namirnice. U to vrijeme sam već imala tri izložbena primjerka psorijatičnih fleka na rukama i nozi.

Počela sam izbacivati namirnicu po namirnicu iz svoje prehrane… Obrazac “ja ne jedem ovo nego samo ono” je dobio i pojačanje. Situacija se, pogađate, nije poboljšavala. Koža je izgledala sve gore, a trnaca po tijelu sam se sad već i bojala. Došao je i taj dan – bila sam alergična, valjda na sve. Popila bih čašu vode – osip. Postim cijeli dan – osip. Peče, svrbi i smeta. A i gadno izgleda brate mili.

Otišla sam na pregled i kod čovjeka s viskom, i prvi put nisam postavila pitanje:”Što da izbacim?”.

Pritisnuta uza zid, jer više nisam imala što izbaciti.

Pitala sam:”Pa što uopće mogu jesti?”

“Meso. Na ni jednu vrstu mesa nisi alergična.”

“Ali ja…”

Dalje se fućka 😜

Tjedan dana sam nosila to u sebi. Onda sam priznala mužu. Trebala bih probati kako reagiram na meso. U tren oka je bio kod mesara i donio steak. Moj muž, vegetarijanac. Prioriteti… kuću grade!

Još sam dva tri dana vršljala katakombama svog mozga, a onda i sama shvatila da je sve stvar prioriteta. Jer ja sam bolesna. Postavila sam i sama sebi pitanje: životinje ili ja? Vaga je potegla na ovo “ja”. Pojela sam steak. Stala pred ogledalo. Osip se nije pojačao.

Tjedan dana sam jela meso svaki dan. Ne, nije mi se gadilo. Doživljavala sam ga kao lijek. Nakon tjedan dana, lice mi je bilo skoro čisto, a psorijatične fleke su se povukle nakon dva tjedna. Proljevi su prestali. Trnci i grčevi su nestali…

Možda su moja crijeva jednostavno tako osjetljiva da im bezmesna prehrana nije pasala. Možda su stvarno, kako barba s viskom kaže; iziritirana pa su trebala nešto da ih oteža, uspori probavu. Ili možda sam ja neurotična pa umjesto da trzam nogicama pod stolom i pušim kutiju i po cigareta dnevno, imam nervozna crijeva. A možda jednostavno još uvijek nisam dovoljno duhovno napredovala na nivo 21. stoljeća u kojemu stvarno ne treba ni jedna životinja patiti da bismo mi ljudi bezgrješno jeli.

Bilo je u mom životu i perioda iskušavanja raznih sistema prehrane od kojih su sve zasnovane na izbacivanju neke namirnice kao LCHF, ili warrior diet. Putem sam shvatila da moj problem možda uopće ne leži u mojim crijevima ni u sistemu prehrane…

Znate li gdje leži korijen problema koji se manifestira kao crijevni? U našim glavama.

Iako uglavnom radim s klijentima čiji obrasci nisu izbacivanje, nego pretjerivanje u količinama, utjeha u hrani ili nemanje nikakve organizacije i plana prehrane. Ali, problem je i dalje u glavama. Jedini stil prehrane za kojeg se ja zalažem sada zove se umjerenost. Mogu je preporučiti svima!

Umjerenost servirajte u najljepšem servisu. Onom kojeg čuvate za posebne prilike. Stavite stolnjak boje koja u vama budi ugodu i svoju viziju stola ukrasite lijepim salvetama. Umjerenost začinite zahvalnošću. Zahvalite tijelu i biljke i/ili životinje koje će vas nahraniti, drvetu koje je gorjelo dok ste roštiljali, osobi koja se pekla kraj roštilja iako je ljeto i plus četrdeset. Zahvalite Suncu što je sijalo i kiši što je padala. Zahvalite krugu života koji opisuje ovaj svijet…

Ne jedite više nego što možete potrošiti. Jedite raznovrsno. I uvijek u dobrom raspoloženju!

Hrana nije problem.

Zabrijavanje jest.

Hrana je tvoj prijatelj!

I ako vam baš nikako ne leži pomisao da i cvjetača voli život, onda ću vam otkrit jednu drugu istinu koja će vam zaljuljati svemir: Cvjetača raste jer se hrani ostacima tijela uginulih kukaca, životinja i naravno, njihovim izmetom.

Svatko ima svoje granice; netko neće jesti skakavce ili pse, a hoće mrtve zečiće ili lanad. Netko neće sisati mlijeko drugih zatočenih životinja (vegani tako objašnjavaju muže je krava), ali će beskrupulozno mrcvariti soju da od klasične grahorice dobije vegansku kobasicu koja izgleda i miriše kao i kobasica od mesa. Netko neće jesti mrtve zečiće i lanad, ali hoće cvjetaču koja jede govanca tih zečića…

Kako bih ja uopće i mogla savjetovati nekog drugog o zdravoj prehrani? Nikad ne bih dirala ni u čiji izbor pa me tako neće zasmetati ni to što će me neki unfriendati.

Mogu vas savjetovati samo o umjerenosti. Ona je nešto o čemu sam učila nadugačko i naširoko, nižući pokušaje (čitaj: pogreške) od jedne do druge krajnosti.

Opustite se ljudi, nemoguće je biti čist u toksičnom svijetu. Sjedite na terasu, pojedite nešto i donirajte koju kaplju krvi komarcima… Na ovoj planeti nema preživjelih!

Tea Miketa

Komentari
×

Zanima me