Kažu da je život surov učitelj. Najprije ti da test pa tek onda naučiš lekciju. Ili kako moj učitelj skijanja zna reći: ”Ako na zimovanju nisi ni jednom pala, znači da ništa nisi ni naučila.”
Sila teža je odličan učitelj!
Kada klijente poučavam onome što mi u Centru volimo zvati osnovni ljudski pokreti, zapravo se radi samo o ponavljanju gradiva. Bazični motorički pokreti su nama kao vrsti prirodno usađeni i radili smo ih kao djeca bez potrebe da nas netko pri tome metodički vodi. Proizlaze iz naše želje da se krećemo unaprijed, a začinjeni su čistom gravitacijom kao prvim utegom s kojim se susrećemo. Nakon što smo ih u djetinjstvu potpuno svladali, počeli smo ih zaboravljati i učiti nova znanja, sukladna našem okruženju, zaposlenju, uvjetima života u suvremenom svijetu.
Nedavno sam na Fakultetu zdravstvenih studija ispitivala posturalnu stabilnost odraslih osoba koje ništa ne vježbaju. Imala sam prilike prisustvovati zanimljivom evolucijskom pothvatu u slučaju jednog mladog, iskrenog i srčanog kompjuteraša. Čovjek je genije u svom poslu na kojem provodi više od 10 sati dnevno. U slobodno vrijeme igra igrice. Nije lošeg zdravlja, tijelo odaje sve karakteristike sjedilačkog lifestylea, mozak brz kao strijela.
Test se sastojao od desetsekundnog stajanja na jednoj nozi na platformi Posturomed, koja mjeri otklone u svim smjerovima. Što je otklon veći, posturalna stabilnost je manja. Ovaj je mladić imao prilično loše rezultate na mjerenju, iako njegovi kolege kompjuteraši i ostali u skupini nevježbača nisu pokazali velike razlike u rezultatima od skupine koja se bavi vježbanjem tri puta tjedno.
Po čemu je on specifičan? Dok je pokušavao održati jednonožni stav, dečko je cijelo vrijeme imao desnu ruku u stanju pripravnosti da koristi miš (mouse). Lagano savijen lakat, dlan u obliku kupole i žustri pokreti iz zgloba šake i kažiprsta. U prazno. Gubio je ravnotežu, a njegov CNS nije imao pojma da stabilnost može zadržati uključivanjem mišića corea. Sve informacije o djelovanju navikao je slati u desnu ruku koja i inače, preko miša kontrolira njegov svijet. Zapitala sam se je li bilo slično na Divljem zapadu, kada su revolveraši bili brži na okidaču nego na riječima… Nema što, radi se o vrsti rijetke vještine i pitanje je može li se uspjeh u online igricama usporediti s npr, nečijom sposobnošću gađanja koša. Uglavnom, sišao je s platforme znojan i premoren, ne toliko fizički koliko emotivno shrvan. Čovjek se istrošio dok je njegov mozak tražio pravi put da angažira mišiće odgovorne za stabilizaciju, kao kada u GPS-u nema zabilježene rute prema odredištu pa potrošite sve gorivo vrteći se u krug…
Većina odraslih ljudi nema više onu djetinju želju, a još manje ima potrebu da se kreće iz čiste radoznalosti pa da neminovan ishod bude zdrav lokomotorni sustav, snažno i mobilno tijelo. No, ipak se mogu prisjetiti tog osjećaja kroz motivaciju i poticaj. Pokreti koje radimo na treningu nisu nova znanja, samo se prisjećamo nečeg što smo već davno bili usvojili i savladali. I zato je pravo takmičenje sa samim sobom u pokušaju da se povrati znanje o osnovnim ljudskim pokretima.
Moj je tata znao reći: ”Čovjek uči dok je živ i na kraju umre glup.” Kada sam imala 13 godina mislila sam da je on blesav a ja prepametna, a sada ga razumijem 🙂
Tea Miketa
