1. NE ZNAŠ DISATI!
Sigurna sam da to ne bi pomislila da ti nije netko to rekao. A često ti to govore upravo instruktori disanja ili life coachevi koji “znaju disati”, ali – ne znaju dovoljno o disanju.
Znati disati nije neka nauka, prilikom poroda dovoljno je bilo da nas potapšaju po guzi da naš “parni stroj” proradi i ne ugasi se do kraja života. Tako se potaklo jednostavno mehaničko izjednačavanje tlakova i nismo trebali life coacha da nam objasni kako udahnuti i izdahnuti. Priroda se za to pobrinula, a biomehanika preuzela proces u svoje ruke.
A ako u nekom životnom trenutku dišeš na jedan način, umjesto na neki drugi, to je samo znak da je u tom životnom trenutku tvoj mozak zadao takvu naredbu. Zašto? Jer je znao što radi i zašto to radi. I ti znaš disati. Ako ti je život stresan, dišeš na jedan način. Ako si opuštena, dišeš na drugi način. I dok god živiš, znaš i disati 🙂
Možeš li promijeniti način disanja i time utjecati na smanjenje stresa u životu? Možeš. Tu nastupa reedukacija tvog obrasca pomoću dobrog; educiranog i iskusnog terapeuta. Bilo bi super da taj terapeut pritom nije jako “pomaknut”, jer takav nije u tom poslu da pomogne tebi – već sebi.
2. PREVIŠE DIŠEŠ PLUĆNO
Čini mi se da smo u petom osnovne učili da udisajem zrak uvlačimo u pluća. Molim, objasnite mi kakvo je to “NE PLUĆNO” disanje 🙂
Stop, ne ljutite se na mene 🙂 Klijent nije kriv, edukacijski sustav (uključujuć i instruktore) je kriv.
Termin plućno disanje često koriste klijenti (i nerijetko instruktori) koji ne znaju osnove anatomije disanja. Ali sigurno znaju broj ovaca po glavi stanovnika na Novom Zelandu…. Ili nabrojati sve Arene u kojima je Aleksandra nastupila i broj ljudi kojima je u pojedinoj pjevala.
Tea, mirna! Vrati se na temu.
Termin plućno disanje često koriste klijenti koji za disanje koriste mišiće gornjeg dijela trupa (ramena, prsa, a ponekad i rebra), a ne dišu “trbušno, ili dijafragmalno”.
Osnovni problem takvih klijenata je nemir, stres, gastritis, hijatalna hernija, a možda i neka respiratorna smetnja ili bolest. Pluća nisu ništa kriva, ramena još manje. Štoviše, ramena znaju bolovima ukazivati na to da bi bilo dobro povremeno koristiti za disanje i drugu muskulaturu. Onda se ide na masažu ramena pa se bude OK tjedan dana. Pa opet masaža… Nemojte me krivo shvatiti; masaža je super, ali u ovom slučaju nije trajno rješenje.
3. UDIŠEŠ U TRBUH
Ako se želimo riješiti “plućnog disanja”, počnemo vježbati trbušno, dijafragmalno. Zamišljamo udisaj koji putuje do trbuha i tamo stvara jedan balon koji se napuhuje i…
…jednostavno, ja ne znam dalje tako muljati. Udisanje u dijafragmu, ili u trbuh NE POSTOJI. Ono što se događa s dijafragmom i s mišićima trbuha definitivno je važno za naše disanje, ali ova je analogija zastarjela, kao skinny jeans. Odbacite je! I da, Sunce ne izazi i ne zalazi. Zemlja se okreće oko Sunca 🙂
Da li sam rekla sve? Nisam rekla ni pola. Sve ono što je stvarno zanimljivo i sve ono što ti može pomoći da pomogneš sebi, naučit ćeš u našim radionicama za samopomoć kod:
- Hijatalne hernije, GERBa i gastritisa.
- Hiperventilacije i anksioznih poremećaja, astme ili sličnih poremećaja disanja.
- Rekuperacije mišića corea nakon trudnoće i poroda (uključuje i urinarnu kontrolu).
- Rekuperacije mišića corea nakon operativnih zahvata, ili prolapsa organa.
Moje ime je Tea Miketa i temom disanja se bavim od pjevačkih dana u osnovnoj školi, kada mi nitko od tadašnjih učitelja nije znao objasniti što znači “pjevanje iz dijafragme”. Pjevala sam grleno, k’o ladarica u srednjoj, na faxu i poslije toga bezuspješno se boreći s nepotpunim analogijama po kojima moja dijafragma “ne radi”. Sad znam; da “ne radi” bila bih mrtva. O dijafragmi ovisi taaaaako puno procesa u tijelu, ne samo pjevanje.
Kasnije se susrećem sa sličnim principom u treninzima borilačkih vještina, gdje sam još dublje ušla u materiju borilačkog pokliča (kiai), one unutarnje snage koja proizlazi iz naše hare, dan tiena, tan dena… Zatim sam u trudnoći shvatila da sve ono što sam naučila više ne pali, a nakon trudnoće se moj core do te mjere promijenio i “onesposobio” da me cijela tema privukla još više. Većinu sam odgovora našla u Praškoj školi, na edukacijama iz područja posturalne stabilnosti, weightlifting principa i braceinga, postnatal rehabilitacije, visceralne somatike (manipulacija organa). Dio odgovora sam našla u vlastitim eksperimentima na Fakultetu zdravstvenih studija s rekreativcima, sjedilačkom populacijom, vježbačima koji prakticiraju vježbe disanja i pjevačima. Ipak, najveći učitelji su case study kojima sam dala informacije koje ja znam, ali sam od njih saznala informacije koje su meni trebale – a to su pozitivni rezultati koje je svaki od njih imao ako se uspješno držao plana rada kojeg smo zajedno kreirali.
U kineziterapiji obrazac disanja primjenjujem unatrag 10 godina, učeći vas kako da pomognete sebi.
