Trebale su mi godine da prihvatim činjenicu da moje dijete neće imati moje djetinjstvo. Da neće trčati rosnim livadama niti se njima spuštati na kartonskim sanjkama. Da neće susjedima krasti trešnje kao ni puzati po travi igrajući se rata. Stalno sam iščekivala da se u njemu pokrene onaj moj avanturistički duh, da se odnekud dosele djeca u susjedstvo i da on poželi biti češće vani i fizički aktivniji. Nostalgičarila sam za svojim djetinjstvom, valjda.
Panično sam mu tražila društvo uvjerena kako smo napravili grešku izgradivši kuću na ogromnom zelenom terenu na rubu šume. Na rubu šume ima priliku svakodnevno vidjeti 6 srna, jata ptica, ježeve, rovke i kojeg zečića, al nema djece. Na drvo se popeo svega tri puta u osam godina. Trešnje ne voli a ljuljačka je istrulila na kiši, jedva korištena. A nije se rodio u obitelji koja daje loš primjer. To je, jednostavno, današnjica…
Činjenica je da je sve manje djece, zapravo. I da se ta djeca igraju života u virtualnoj stvarnosti, gnjaveći svoja osjetila jalovim impulsima s TV-a ili iz kompjutora. Činjenica je i da su ti rijetki preostali primjerci već rodeni sa manje tjelesnih predispozicija za fizičku aktivnost, a hrani ih se kao da će ostatak života provesti u krletci s kaučem. Mlado dječje tijelo sposobno je iskompenzirati svašta te će isprocesirati sve te slatkiše i integrirane kalorije iz brzogotovih jela. Do jednom. Sve se vraća, sve se plaća.
Moj odgovor: “A jeste li ikad do sad imali 30 godina? I jeste li ikad do sad imali 23 godine staža u sjedenju na guzici 8 sati dnevno?”
Intelekt u dvajsprvom stoljeću pritom, čini se, buja. Djeca su sposobna koristiti se kompjutorom i razumiju engleski još takoreći u pelenama… Priča se o tome da se rađaju naprednije, inteligentnije generacije.
Jednostavno, informacije su danas dostupniije i brzo se izmjenjuju. Tko kaže da ja, pripadnik starije generacije, u djetinjstvu ne bih isto tako dobro bila koristila kompjutor da smo ga imali 1980.? Znala sam uključiti gramofon i pojačalo, a uskoro sam sama snimala pjesme sa radio stanica. To mi se nudilo!
I tako, sve je veća potražnja za fitness instruktorima, jer je naš posao nešto najneprirodnije u današnjem virtualnom svijetu. Zbog održavanja fizičke kondicije mi imitiramo takozvane prirodne pokrete, koje smo nekoć kao vrsta radili svakodnevno zbog preživljavanja, a danas ih radimo na treningu da bi nam tijela bila u stanju funkcionirati na minimumu, taman koliko je potrebno da mozak nastavi procesirati. I kako bi sa minimumom gasa bio sposoban obavljati sva zaduženja birokratske današnjice.
A netko iznad veselo trlja ruke… Blagajne mu se pune, a galioti nemaju dovoljno energije ni za za kvalitetnu pjesmu, a kamo li za promjene.
){kind=link}