Kakva je to nova moda da žene koje su rodile carskim rezom nemoćno sliježu ramenima jer svoje iskustvo ne doživljavaju kao da su rodile, već kao kirurški zahvat??? Kakve su to nove ideje o diskriminaciji ožiljka na trbuhu, od strane onog koji se nalazi među nogama?
Nedavno sam u jednom članku pročitala da se neke žene koje su rodile carskim rezom osjećaju kao da su podbacile jer su lišene iskustva prirodnog poroda.
Molim?
Da. Pa se skupina majki organizirala u udrugu koja će promicati naziv “porod na trbuh” u nastojanju da se potpuno zamijeni termin “carski rez”.
Oko čega ćemo još praviti problem?
Ljudska raso, zvučite tako nezahvalno prema svojim vlastitim postignućima. Jer iako se naš mozak razvio do tih razmjera da može konstruirati komplicirane instrumente i sprovesti u djelo zahvate koji spašavaju živote, mi smo spremni i od toga napraviti dramu.
Moj prirodni porod, prvi dio:
Prirodni drip počinje djelovati. Psovke i uvrjede iz mojih nježnih usta usmjerene ka mom dragom mužu. On se prosvijetljenim aikido zahvatom pokušava osloboditi mog ženstvenog stiska. Stiže prirodna epiduralna, ruka pod ruku s naturalnim rave partyjem na mini radiju tik uz moje uho. Odlično. Trudovi su me svojim intenzitetom već lagano počeli bacati u nesvijest. Bojala sam se da će anestezija stići negdje u doba kad mali krene u prvi razred.
Kad me je prije cijele ove ceremonije istog jutra pregledavao liječnik, pitao me je za mišljenje o epiduralnoj. Rekoh da prezirem droge. Ja sam prirodnjakuša. Dajte mi drvo da ga grlim dok rađam!
Ljubazno je rekao da promislim ponovno jer da je život mog djeteta u pitanju. Istog trena sam znala da mi se živo fućka na koji način i na koji će otvor mali izaći, vadite ga van živog i zdravog!
Drugi dio:
Iz rađaone na odjel dolazim praznog trbuha oko ponoći, gladna i iscrpljena. Od 8 ujutro, kad su me zaprimili na preglede i zadržali sam natašte. Ispranih crijeva, ofkors. Doručak stiže odmah ujutro u 9, nema dežurne noćne kuhinje. 🙂
Ne smijem na noge 24 sata, zbog epiduralne. Sve mame na odjelu su već dobile svoju dječicu, ja nisam. Nitko ne govori zašto.
Krevet mi visi uzglavljem prema dolje,konstantno mi se vrti, imam glavobolju i grozne snove svaki put kad na tren zaspem. Ogromne gospođe u plavim kutama me prodornim glasovima zovu: ”Mama!” One bi trebale biti sestre… Medicinske, jel’. To ne volim. Ne volim da me itko osim mog djeteta oslovljava riječju mama. Posebno ako je tonalitet poziva obojen u sluzavu, zelenu boju. I one mi nisu sestre. Ja nemam sestru, oduvijek sam htjela brata. Ups, opet flash od epiduralne.
Moj rez od “prirodnog poroda” je veličine nečijeg carskog reza… a nitko mu čak ne laska nazivom “carski”. Zovu ga samo sramotno; “rez”. Pa da, nisam carica, nema hrane, u WC-u nema toalet papira, pločice su pokapane nečijom krvlju.
Flash iz igrice Silent hill 2.
Suze u očima…
Konačno stiže Jakov! Šteta što sam još mamurna od sinoćnjeg rave partyja pa ga ni ne vidim dobro. Ili sreća; mali na glavi ima hematom veličine još jedne glave. Al najljepši je!!! Toliko mi je bio lijep da taj hematom nisam skužila sve do neke njegove prve godine, kad sam vrtjela album sa slikama dok je on spavao (konačno) sat vremena u komadu.
Tko je taj koji se ženi u najosjetljivijem razdoblju njenog života usudio infiltrirati takvu neukusnu misao da njezin porod nije bio dovoljno porod nego “samo” operacija??? Netko kivan jer je carica samo slatko usnula i lijepa se probudila, a u naručju djetešce? Lako tako! Čas posla!
Kineziologinja koja se bavi postpartum savjetovanjima i vježbama, Danijela Dragosavljević, vlasnica Fitmama ba studija u Sarajevu kaže:
“Kada govorim o porodu, vlastitom iskustvu poroda, uvijek kažem carski rez. Nemam nikakav poseban odnos spram tog termina. Možemo ga zvati kako god, i rađanje trbuhom ako treba, ali ja bih bila sretnija da se žene i društvo u cjelini pobrine suštinom… Činjenicom da žene imaju loše uvjete u porodilištima! To što će neko reći “o ti si rodila trbuhom” neće umanjiti stres buđenja iz anestezije u hodniku, potpuno gola, na hladnom stolu… Jer nekim ženama je bitnije da se suštinski mijenjaju stvari na bolje, a ne puka formalnost promjene naziva?”
Ljudi, ništa i nitko na ovome svijetu ne može određivanjem nomenklature uvećati niti umanjiti važnost onoga na što ste se vi i vaš (ili nečiji tuđi) muškarac odlučili. A to je donošenje novog života u baš ovaj sluzavo zeleni svijet. A kako ste ga napravili, kako ste ga rodili i kako ćete ga zvati je apsolutno samo vaša briga. Nemojte dozvoliti da od tog plemenitog čina netko napravi problem. Jer problemi postoje i vrlo su evidentni. Šteta da ih preletite pogledom jer se netko, uvrijeđene taštine, odlučio vrijeđati vašu taštinu…
