Živčani sustav čovjeka dijeli se na centralni i periferni sustav. Centralni dio čine mozak i leđna moždina dok periferni živčani sustav čine periferni živci. Oni imaju ulogu slanja informacija u centar, ali i informacija iz centra prema periferiji. Naš živčani sustav nadgleda sve procese u tijelu koji se događaju bili ih mi svjesni ili ne.
Nas zanima autonomni živčani sustav koji regulira sve osnovne funkcije našeg tijela. One nas održavaju živima i brinu se da preživimo, bez da imamo utjecaja na to.
Autonomni živčani sustav se dijeli na simpatikus i parasimpatikus. Također postoje i neke tvrdnje da imamo i treći autonomni živčani sustav koji počiva u našim crijevima. Simpatikus i parasimpatikus su jasno definirani što i kada rade te na što utječu. Još je jedna njihova funkcija bitna, ako se ukaže potreba za tim, da zajedno rade u isto vrijeme. To se definira kao „freeze“, smrzavanje ili traumatski šok. Takvo stanje pokazuju životinje kada su izložene jako velikom traumatskom iskustvu, odnosno kada je lovi predator. To je onaj trenutak kada se miš pravi mrtav. Sisavci znaju simulirati smrt, u tim trenucima dolazi do popuštanja sfinktera ne bi li se zgadili predatoru. O ovome možete pročitati u knjigama dr. Petera Levinea.
Pravilno djelovanje autonomnog živčanog sustava nam omogućuje kvalitetan životni stil, dok ne nereguliran otežava. Bitno je razlučiti kada i što koji radi da bi sagledali svoju problematiku i stanje naših klijenta u malo drugačijoj slici.
Simpatikus
To je grana eferentnog živčanog sustava koji je naročito aktivan kod emotivnih reakcija poput tjeskobe i straha koje troše zalihe tjelesne energije. U pravilu simpatikus povećava sposobnost tijela za napore, priprema organizam za povećan napor u opasnim situacijama, a djeluje i pri emocionalnim promjenama.
Ima kataboličku ulogu, ubrzava rad srca, povećava broj otkucaja, ubrzava disanje, širi dišne puteve, potiče glikolizu u jetri i otpuštanje glukoze u krvi, povećava bazalni metabolizam, znojenje, usporava nepotrebne funkcije koje su povezane s trenutačnim preživljavanjem. U trenucima stresa i preopterećenja usmjerava sve aktivnosti na preživljavanje i samoodržavanje. Proširuje zjenice, sužava kapilare na površini kože i krv preusmjerava u mišiće. To omogućuje brže i jače kontrakcije, ali bez prevelike kontrole. Teško je imati finu motoriku u trenucima „stresa“, a to sve znaju oni koji su se bavili borilačkim vještinama pa su ponekad pokušavali uvježbati „realne situacije“. Koža postaje hladna, blijeda, a dugotrajna aktivacija dovodi do poremećaja termoregulacije. Izoštravaju se osjetila, a dugotrajna aktivacija dovodi do hipersenzibilnosti, ali i neadekvatne percepcije okoline u kojoj se nalazimo. Postajemo čangrizavi i lako nas je izbaciti iz takta ili što bi se reklo svaka dlaka nam smeta.
Dugotrajna aktivacija simpatikusa dovodi do simpatičke dominacije gdje je sve podređeno simpatikusu i mehanizmima koje on povlači za sobom. Ovakav način može trajati jako dugo, odnosno dok god imamo energije za njega, a danas živimo u društvu s nepresušnim izvorom energije.
Simpatička dominacija
Društvo u kojem danas živimo se uveliko razlikuje od načina na koji je prirodni poredak smislio da se ponašamo. Iako je život puno duži, komotniji, zdraviji, imamo sve više problema, a i smanjena nam je mogućnost prilagodbe, izgubili smo kreativnost, a sve što nas uče je da svi imamo isti model rješavanja problema. A to baš i nije dobro. Evolucija želi što više rješenja za rješavanje nekog problema pa tako i ona najprilagodljivija jedinka opstaje. Ne opstaje najjača, nego najprilagodljivija. Danas je stres konstantan za razliku od našeg pretka gdje je jedini stres bio ima li ili nema hrane? Tako smo kreirani i takvo nasljeđe nosimo već 5 milijuna godina.
Simpatička dominacija dovodi do toga da osoba postaje jako dominantna i ubrzana, što je veoma česta pojava kod sportaša, direktora i ambicioznih osoba. Često nemaju osjećaj gladi, imaju smanjen fokus, žele kontrolirati sve oko sebe, hvataju se posla kojeg i ne bi trebali (dobro pretpostavljate da baš i nisu uspješni u tome). Smanjuje se libido jer tijelo ne želi ulagati u periferiju nego u centar i sve nepotrebne organe isključuje iz igre. Da drago muško čitateljstvo, u simpatičkoj dominaciji penis nije glavna stvar na svijetu. Većina muškaraca zna da se u stanju stresa penis smanjuje jer CNS tamo ne šalje krv. Tipičan primjer je hladna kupka ili hladno more gdje je veći interes zadržati unutarnje organe toplim, a ne “tindrlehana” u prirodnoj veličini.
Zbog hormonalne neravnoteže i neskladnog odnosa između kortizola i inzulina osobe imaju tendenciju nakupljanja masnih naslaga oko trbuha i drugim kritičnim zonama. Takve osobe zbog same „ovisnosti“ o neprekidnom tendencijom da moraju brže , bolje i više imaju želju za žešćim treninzima koji će ih vremenom slomiti.
Glavni neurotransmiteri u simpatičkom sustavu su Dopamin, (nor)Adrenalin, Glutamat. Na svoj simpatički sustav možemo utjecati kroz učenje somatskih vježbi. One nas uče kontroli koja ovom tipu osobnosti nedostaje.
