Sjedim na plaži istovremeno okupan morem i suncem, posve isključen od svega. Odgovara mi da se maknem iz komfora koji nudi svakodnevica i da jednostavno hodam okolo s dvije majice, bermudama i dva para kupaćih gaća. Na nogama prsti, a ponekad FiveFingers Vibram. U torbi je voda, knjiga ili dvije, te par nutricionistički dobro izbalansiranih sendviča. Kompleksni ugljikohidrati gore i dole, u sredini protein s kriškom pomidora i paprike, bolje ne može. Iskreno malo se i ne brinem oko klope, u svakom slučaju snaći ću se ako zapne.
Prahistorijski pejzaž
Oko sebe ne čujem hrvatski jezik, što je dobro, čisto da mozak odmorim od svega, a ovo mjesto je idealno za to. Ne znam kako i zašto, ali nevjerojatno je kako me osvojilo. Dugo me tako neko mjesto nije ulovilo za muda. Pejzaž je prahistorijski s otiscima dinosaura, s predivnim stijenama i kamenjem, predivnim četinjačama i nevjerojatnim mirisima, zvukovima i bojama. Raj.
Možda baš i ne za svakoga. Kada se uključim i pogledam oko sebe vidim ljude posve „oduzete“, „paralizirane“ od ovog trenutka i mjesta. Pokušava se pobjeći od svakodnevice u kojoj smo opterećeni (ne svi, ali velika većina) imanjem previše stvari, pretjeranim komforom, nedostatkom vremena i onim najbitnijim nedostatkom osjeta. Ne osjećamo sebe, druge, trenutak, vrijeme i mjesto.
HiTECH ronioc
Velika većina sa sobom nosi pola dnevnog boravka. To su stolice za plažu, ne mislim na one male ribarske nego ove samo što nemaju opciju masaže cijelog tijela, frižidere pune hrane, pića, slatkiša i tko zna što svega ne, maske za ronjenje i peraje (više vrsta), podvodne kamere. Jedna bizarna situacija je bila kada sam vidio jednog (neka to bude Čeh jer oni nagrabuse u svakoj priči o turistima) HiTECH ronioca. Na glavi je imao kacigu za ronjenje jer ona prekriva cijelo lice dok je na čelu ticalo koje je zapravo disalica. Povrh toga, na masci je imao montiranu GoPro kameru i ronio je u dubini od (a sada fanfare i muzika uzbuđenja i napetosti) 2 metra i to samo nekoliko metara od obale. E pa brate mili mislim da se Jacques Cousteau u grobu okreće.
O „plovilima“ da ne pričam. Madraci na napuhavanje, mini čamci s i bez vesla, razne životinje na napuhavanje, nema čega nema. Jedino bi stvarno bilo fora da netko donese lutku na napuhavanje (da, mislim da onu lutku koja ima začuđujući izgled lica) pa da sve bude potpuno. Noa i životinje.
Ono ipak zbog čega sam počeo pisati članak, a počelo je samo kao jedna misao, iskra u sivoj masi moje lijeve polutke mozga je upravo ta nemogućnost osjeta. A ona počinje još u najranijoj dobi, dok smo djeca i to uglavnom zbog pretjerane brige roditelja i okoline.
Sva djeca na plaži su imala one cipelice za more (i velika većina odraslih), na rukama „mišići“, oko pasa nova verzija šlaufa koji izgleda kao olovo za ronjenje, kapa na glavi i sjedi plovilu koje izgleda kao neki svemirski brod.
Stopala moraju osjetiti podlogu
Ne davanje svojoj djeci da osjete, da nauče da žive je tužno. Stopala moraju osjetiti podlogu po kojoj se gibaju, glatkoću i čvrstinu kamena, toplinu pijeska i oštrinu borove iglice, sve je to dio života. Kako će naučiti gdje i kako koračati te iskoristiti ovu predivnu biomehaniku što imamo na raspolaganju. S aspekta neurofizike naš mozak koristi kompletnu periferiju (tijelo) da skupi što više informacija o prostoru u kojem se nalazi. Kakve informacije mi šaljemo kada na plažu, gdje treba vladati jedan minimalistički komfor, dolazimo vukući sa sobom kompletnu moderno orijentiranu scenografiju. Opet učimo sebe i svoje potomke da se ne trebaju prilagođavati, da ne trebaju osjetiti i naučiti. Evolucija je živi proces koji za nas prolazi sporo, ali u beskraju svemirskog postojanja i vremena ona je možda samo treptaj oka. Evolucija je kreativna, živa i inteligentna sila koja promatra kako se ponašamo. Ona ili On uvijek ulaže u najprilagodljivije, najsposobnije jedinke svoje vrste. Ako Evoluciji pokazujemo da ne možemo svladati ni hodanje po kamenju, sjedenju na stijeni, plutanje u slanoj vodi, da se moramo konstantno hraniti, slaboj muskulaturi koja ne može nositi ni vlastito tijelo, mi pokazujemo Evoluciji da ne zaslužujemo prenijeti gene dalje. Jer jednostavno nismo više prilagodljivi, iako se to čini sa svim mogućim tehnološkim postignućima. Ima nas previše i selekcija je normalni proces kojeg koristi Evolucija bez obzira o kojem vremenu mi imali osjećaj da se radi.
Evolucija ili Bog nikad ne griješe.
