Vrijeme je besplatno, ali je neprocjenjivo. Ne možeš ga imati, al’ ga možeš koristiti. Ne možeš ga zadržati, ali ga možeš potrošiti. A kad ga izgubiš, nikad ga ne možeš vratiti.
Dragi prekoputni susjedi su se prijavili za dom. Prešli su sedamdeset, oboje su dosta bolesni i nisu više ni moćni, a ni voljni uređivati vrt ni ružičnjak pred kućom. Sin jedinac je davno odselio, a nije nešto zainteresiran za pomoć oko kuće ni za dijeljenje vremena sa starcima. Ima svoje dijete s posebnim potrebama i u njega ulaže svo svoje slobodno i ono manje slobodno vrijeme. Kao što ga je Marica i poučila, svojim primjerom.
Teta Marica je davno pomirena s time da on neće mijenjati njene pelene, kao što ih je ona mijenjala njemu prije 45 godina… Kao i ruža iz njenog vrta – cvala je, dala je sjeme i uskoro izgubila latice…
Zazebe oko srca kad čuješ ovakav scenarij? Pa naravno. Nitko ovdje nije kriv, svatko igra s kartama koje su mu podijeljene najbolje što može. Ovakvih je priča milijardu, one su dio naših života. Jedini problem u njima je pravo pravcato žaljenje za izgubljenim vremenom. Jer teta Marica se često sjeti da joj možda nije trebao taj drugi fakultet kojeg je upisala dok je sin bio u vrtiću i onaj dodatni posao kojeg je prihvatila da može isplatiti drugi auto kojeg je kupila da se može voziti na fakultet.
I da bi možda bilo skroz OK da mali nije išao na tečaj ranog engleskog u svojoj drugoj godini, na plivanje 5 puta tjedno kao prvoškolac, na privatne sate matematike da nema ni jednu četvorku u svjedodžbi.
Možda bi bili sretniji da su to vrijeme provodili igrajući “Monopoly” zajedno…
Mislila je da ima vremena… Kad završi ovo ili ona tada će se posvetiti sebi i svojim željama, potrebama.
Sada joj je dan predug, a za svoje želje više nema fizičke snage. Zdravlje ionako više ne može vratiti…
Malo snage danas, još manje snage sutra. Snaga se stječe treningom, zato – treniraj 🙂
Vrijeme ne štedi nikoga i svi imamo sve manje snage ako je ne stječemo… treningom 🙂
Ne možeš sam? Javi se nama!
Tea Miketa
