“Doći će takav dan
kad će ljudi umjesto,
Umjesto da govore
Početi da laju.”
Termiti
U Hrvatskoj se djetinjstvo, odrastanje i psiho-fizički razvoj odvijaju u uskogrudnim uvjetima, između ostalog i zato što je nužno prilagođavanje odgojno obrazovnom sistemu koji zaslužuje status arheološke vrednote. Neki bi se školski predmeti trebali nazivati poviješću istoimenog predmeta, jer poučavaju pravila i metode koje su se koristile nekad. Primjerice, zemljopis kakav se predaje u školama bi se trebao zvati povijest zemljopisa. Ne postoji nastavna jedinica koja obrađuje Google earth aplikaciju nit se djecu izvodi na terensku nastavu da proučavaju neki zemljopisni teren. Spominju se umišljene crte, geografske karte i “izlaženje i zalaženje” Sunca, a većina petaša u džepu ima iPhone koji im u svakom trenutku može dati točne koordinate njihovog trenutnog stajališta…
Kategorizacija uspjeha (poslušnosti) učenika, u ovom se sistemu vrši prema neprecizno baždarenoj ljestvici kvantitativnog tipa. To znači da će dijete dobiti ocjenu od 1-5 za određeni postotak točno riješenih zadataka, ispravno danih odgovora ili dobro naučenih definicija; ali i za literarnu vrijednost svojeg sastavka, umjetničke note likovnog uratka, ili talentiranosti izvođenja neke pjesme. Ljubavi pun i prirodno brižan nastavnik će prepoznati nadareno dijete i usmjeriti ga u izvanškolske aktivnosti, gdje bi trebalo postojati plodnije tlo za razvoj kreativnosti bez omalovažavajuće kategorizacije dječjeg tijeka misli…
Ali, što s onom djecom koja nisu prepoznata, ili su njihovi talenti i sklonosti daleko nadišli okvire sustavnog obrazovanja? Možda se radi o djeci čija buduća profesija još ne postoji, čija su promišljanja drugačija no ne i neispravna, čije su ideje sada smiješne kao što su u prošlosti smiješni bili genijalni umovi čiji se izumi danas svakodnevno koriste?
Ocjena 5 je oduvijek značila kreativnost, izvrsnost, nadarenost.
Danas, ta kategorija ima drugačije, nepisane kriterije pa se vrlo često odlična reprodukcija nekog gradiva naprosto dariva peticom. Da je tako dokazuje i činjenica što većina djece u razredima na kraju školske godine ima izvrstan prosjek, a broj nepismenih osoba u Hrvatskoj iz dana u dan raste. Ne prozivam pritom osobe koje se ne znaju potpisati kao što se nisu znale neke od naših nona, već one koje, primjerice, ne znaju napisati pravopisno ispravan status na društvenim mrežama.
A na još veću žalost, u svakom razredu sjedi i zaista kreativno, natprosječno inteligentno dijete koje jednostavno nije animirano zastarjelim gradivom i zastarjelim metodama. O njemu se na sjednicama priča kao o djetetu koje eto, ne koristi svoje potencijale… …u školskom sistemu kreiranom prije više desetaka godina.
Neki su ljudi poslušnici, odlični imitatori. Neki ljudi su neposlušni, ali odlični inovatori.
Najtužnije je što se nastavnici, od kojih je većina odabrala taj poziv iz čiste ljubavi i želje da pozitivno utječu na nove generacije, samostalno proglašavaju potpuno nemoćnima. Sistem je takav i takav, program je takav i takav.
I oni sami su nažalost, postali replike i poslušnici, a ono što su željeli biti je kreatori i inovatori.
Jer: Tko čini sistem? Tko kreira program? Je li sistem tu za nas i od nas, il mi za njega? Je li program nastao prema mjeri djece il se djeca trebaju modificirati prema programu?
Kada sam završila s obrazovanjem na Filozofskom fakultetu i odradila godinu dana volonterskog staža, shvatila sam da se u školu ne vraćam kao učiteljica. Ta me spoznaja koštala avanture duge punih 6 godina obrazovanja.
Ja sam poželjela biti promjena koju tražim. Zasijano je sjeme Centra Miketa.
Prije 15 godina, način razmišljanja mene i mog supruga Aleksandra je bio više ili manje prihvaćen kao luckasti odmak od tadašnje stvarnosti. Neki su ga kolege simpatizirali, a mnogi ismijavali. Danas su filozofija i premise Centra Miketa poželjni i suvremeni. Mnogima smo inspiracija. A mi, navikli smo voditi put i prvi kupiti paučinu. Štoviše, to nas veseli jer smo rođeni učitelji koji svoje ideje žele dijeliti i radujemo se svakom našem pozitivnom utjecaju kojeg prepoznamo u susjedstvu.
Moj posao je učiti ljude osnovnim ljudskim pokretima. Ako mi u vježbačke redove dođe osoba koja zna hodati, neću joj dosađivati i učit je da puže. Ako ta osoba može kvalitetno skočiti, neću je ograničavati u kretanju. Ako njezinim sportskim sposobnostima nisam dorasla, neću se sramiti uputiti je kolegi koji trenira sa sportašima…
Ah, sistem… Ah, ograničavajući programi… Ah, nemogućnost promjene….
Ma dajte molim vas.
Možete sve, samo trebate htjeti.
Je li došao je takav dan kad su ljudi umjesto da govore počeli da laju?
Promjena se ne događa. Promjenu stvoriš. Ne možeš postati ono što želiš biti ako ne želiš prestati biti ono što jesi.
Počni.
