Znam da imam već koju godinu, ali se uopće tako ne osjećam. (Trash ulet :-)) Nisam bila u cvijetu mladosti ni u ono doba kad sam odrađivala po 5 treninga dnevno, sa svojim grupama.
Nemam pojma što me gonilo da po pet sati skačem po onom tatamiju, valjam se i znojim do kasnih večernjih sati… A mogla sam samo biti zgodna, mahati bičem i brojati serije :-).
Pred kraj radnog dana mi se ponekad znalo lagano “riguckati” od napora. Lagano samo. Ali kad bih vidjela novu grupu pred sobom, uvijek bi s istim entuzijazmom odrađivala zagrijavanje na razini svake veće zglobne skupine (koja je meni već bila pregrijana), mobility, puuuno bodyweighta, body tehnike, kružnog treninga, snage. Pred vježbačima jednostavno nestajem privatna ja i postajem pjesma koja taj tren svira. A uvijek svira pjesma koju volim. Znam da ću njima ponuditi energetsku dohranu, a kako je frontalni trening poštena izmjena energije; dobit ću je i ja od njih.
Bilo je tu pregršt posla za sve mišiće tijela; upale više uopće nisam osjećala. Glasnice bi me besramno izdale, tradicionalno negdje oko Nove godine. Zadnji trening u danu trajao je do 22 h. Pospremila bih tada rekvizite, usisala i oprala tatami, zatim se bacila pod tuš i odjenula pidžamu. O da, nosila sam pidžamu na posao. Jer, imali smo jedan auto, a ostalo bi praznog hoda dok Miketa završi trening aikida u susjedstvu; njegov zadnji trening u danu trajao je do 22:30. Ionako sam se nakon svog tog, pustog divljanja po tatamiju itekako trebala otuširati. A tuširanje pa presvlačenje u čistu robu pa dolazak kući i ponovno presvlačenje u pidžamu je, po mom mišljenju bilo skroz neekonomično. Vrijeme je neprocjenjivo i nepovratno. A ja škrbna djevica.
Uglavnom, u pidžamici i dugoj jakni hopnula bih u auto koji je bio parkiran odmah ispred Centra. Sačekala bih muža i onda bi uslijedila dvadesetominutna vožnja do kuće. Dolazak je bio u 23 h, al’ jupi, istuširana sam upidžamljena; sad mogu što hoćuuuuuu 🙂 Ti bi ludi planovi završili stropoštavanjem u krevet. Ako je beba Jakov već spavao… A ako su nas moja mama i on dočekali razigrani i raspjevani, party bi se nastavio do kasno u noć… Jakov je vrlo dinamično, razigrano, veselo i glasno dijete. Na koga li je..?
Godinama već ne radimo do kasno, tijela su rekla da nismo cijepljeni od prenaprezanja, umora fizičke i emotivne vrste, ozljeda. Vjerujem da se velik broj kolega koji je duže u ovom poslu susreo sa spoznajom da smo i mi instruktori ljudi. Poderivi. I da bismo se trebali posebno čuvati kako bismo pružili što bolji primjer vježbačima zbog kojih smo tu.
Srećom, sada je uz nas Mikete tim odličnih ljudi, stručnjaka u ovom poslu koji se stalno dodatno educiraju kako kod nas tako i kod kolega. Svaki posao je stresan i nama zna biti, ali više mi se ne “rigucka” od napora. A i Jakov je sada dvanaestogodišnji dečko koji više nema problema s uspavljivanjem 🙂
