Prema Neurokinetic testovima, kolabiranje koljena „prema unutra“ u čučnju ili u iskoraku je znak slabog corea. Iako izgleda kao da koljeno bježi, zapravo se radi o unutarnjoj rotaciji i adukciji kuka.
Izazivajući kompenzaciju, mozak traži stabilnost tako što se koljena približavaju jedno drugome. U datom trenutku će pomoći da se neka vježba ili dnevni pokret izvedu, no dugoročno na taj se način cijela postura postepeno urušava.
Ovakav obrazac hoda s vremenom će izazvati i oštećenje veziva ili hrskavice zgloba koljena čije su glavne kretnje fleksija i ekstenzija, a u jako malom postotku i rotacija. Haluksi na stopalima su čest pratioc takvog kretanja, a dugoročna posljedica može ostaviti traga čak i na propalim svodovima stopala. Kukovi gube pokretljivost, a česta su i neugodna zatezanja u gluteusima medijusima koji bi trebali kontrolirati stabilnost kuka prilikom hoda. Budući da se nalaze u nezavidnoj situaciji da ih se stalno ekscentrično koristi, počinju boljeti. Problem se često nastoji riješiti rolanjima lopticom ili foam rollerom, ali slab abduktor koji boli zbog slabosti, masiranjem može postati samo još slabiji.
Početak rješenja ne počiva u snaženju abduktora, nego naravno, u samom centru cijele priče o stabilizaciji. Ova su tri položaja vrlo slični, a najveća je razlika u djelovanju sile teže na tijelo.
Stoga je važno savladati „dead bug“ varijantu u supiniranom položaju. Česta i vrlo popularna vježba neće dati svoj maksimum ako se ne pazi na kvalitetu pokreta kukovima. Nikako ne bi smio izgledati kao da vježbač ima ikserice. Ne želite uvježbavati krivi obrazac, nego mozgu poručiti da u ovom položaju može otvoriti kukove jer noge ovdje nemaju veliko opterećenje i zahtjevi za posturalnom stabilnošću su jako mali. To će omogućiti coreu da se „upali“ i odradi svoj dio posla. Otvaranje koljena „prema van“ omogućit će i medijusima da prorade, no tek nakon što smo osvijestili centralnu jedinicu za stabilizaciju tijela – trbušnu muskulaturu. Kad je jednom core aktiviran, a obrazac u kuku resetiran, klijenta prebacimo u zahtjevniji položaj.
Četveronožni „podignuti crawl“ ili „medvjed“ je ništa drugo nego naopaki „dead bug“ položaj. Nakon nekog vremena dolazimo i do stojećeg položaja, iz kojeg vježbamo i čučanj. Znanost kaže da je samo 50000 ponavljanja nekog pokreta dovoljno da se pokret pretvori u obrazac. Nije puno, ako počnete odmah 🙂
Čučanj je u početku bolje uvježbavati kao ustajanje, ne kao spuštanje. Ovoj tvrdnji ide u prilog činjenica da smo kao bebe imali veliku motivaciju da ustanemo s poda i da se prvi čučanj najčešće dogodi upravo kao poduprijeto ustajanje, preduvjet za hod.
Zato počnite vježbati čučanj kao ustajanje sa stolice ili klupice, ovisno o sposobnostima klijenta. Prateći napredak, dodajte mu opterećenje ili suspenziju. Nema instant recepture za svih.. Treba pratiti neke utabane puteve, ali i biti kreativan kad situacija to traži.
