9.12.2019. Kastavska šuma. Trčkaram po zemljanim stazama i tražim kamenje da skačem s jednog na drugi. Trebalo je biti desetak minuta, pa ok, možda pola sata, i na kraju je došlo do sat vremena. Osjećaj je čudan. Nema boli. Nema prevelike želje, nema traženja dužine i tempa da bih se možda dokazao nekome. Sebi ili drugima. Nisam tražio bol i umor. Stao sam prije toga i uživao u trenutku.
9.6 2019. Još uvijek ponesen i prepun samoljubivosti nakon istrčanih 100 milja Istre, s daljnjim “velikim planovima” da trčim dalje, više i brže krenuo sam u novi proces priprema. Samopouzdanje i ego, koji je na najjače, eliminira nekakve znakove na koje uopće ni ne obraćam pažnju. Iako sam imao 3 tjedna odmora, trčao sam s više muke, s konstantnim smetnjama u ahilovoj tetivi, slabijoj lijevoj nozi koju sam ponekad vukao, nevoljkost i zamor su bili konstantni. Nije to ništa. Ionako imam jaku glavu i uspjet ću, kao i svaki put. No pain no gain. Ma idem još malo ne mogu istrčati tako kratke dužine, ipak to ide na društvene mreže. E da Igore. To ide tako do jedne granice.
I onda kolaps. Noga je propala, bez ikakve mogućnost trčanja, normalnog hodanja,sjedenja, čučnja. Agonija traženja pravilne dijagnoze,doktora, ortopeda, jednog, drugog, rendgena, terapija, savjeta, dr. googla.. Lovran, privatni ortopedi… stanje je sve gore, ja sve nervozniji, gledam kalendar, brojim dane, kada će proći da treniram dalje.
U traženju rješenja i traženja slamke spasa uspio sam dogovoriti sastanak kod Aleksandra Mikete. Od tog dolaska i njegovog skeniranja mog hoda i ulaska u njegov centar mogu reći da mi se život, shvaćanje tijela i pokreta, razmišljanje o bitnim i nebitnim stvarima u životu itekako promijenilo… ( nisam mu to rekao, ali on to ionako zna 🙂 )
Da li vam je poznat osjećaj kada vas netko prvi put vidi i kad pričate s njim da vas potpuno poznaje, od vaših emotivnih i duhovnih problema, demona iz prošlosti, i da mu se možete povjeriti, iako ga zapravo uopće ne poznajete. Ok, pratite ga na društvenim mrežama, i ta energija, koju pokazuje kroz takve kanale komunikacije, je vjerodostojna i realna.
U deset minuta, da, DESET MINUTA osnovne procjena stanja mog tijela, ispravno je procijenio ono što je bilo potrebno da se vidi na dvije rendgenske snimke i magnetskoj rezonanci koju mi je On preporučio da se još napravi kako bi se potvrdilo ono što mi je rekao. Artroza i lezija kuka, stres fraktura kuka, psoas mišić u problemu i tendinitis tko zna čega. Grč i zatvorenost gornjeg dijela tijela, loša postura koja se vuče kroz emotivne i razne probleme iz prošlosti. Povezao je te emotivne segmente i moje sadašnje fizičke traume u jednu cjelinu.
Sjećam se prvog tretmana u kojem sam legao na leđa, i kroz njegovo vođenje sam se osjećao da sam potpuno nagnut na lijevu stranu i da ću skotrljati se sa stola. Sve je bilo jasno.
Terapija koju smo provodili, koju provodimo i koju ćemo provoditi i kada ne budem imao više nikakve fizičke tegobe nisam siguran da mogu riječima opisati, ali je razumijem.
Upravo zato što je razumijem i dopustio sam svom umu da promijenim obrazac ponašanja, pokreta, disanja.
Ne, nema terapije laserima, magnetom, ultrazvukom, protuupalnim lijekovima, kremama, brutalnim vježbama jačanja snage i fleksibilnosti..
Aleksandar Miketa će vam dati i usmjeriti upravo onoliko koliko ste spremni na to. On će vam pokazati put, ali morate sami koračati tim putem. Možete kod njega trošiti svoje i njegovo vrijeme i energiju koliko god hoćete, ali vaše odluke i pristup kada izađete iz Centra Miketa su samo vaše. Ako nastavite krivo, zanemarite pravi put i popustite u odlukama koje su ispravne, Aco će to znati sigurno prije vas samih.
Razgovor, disanje, amplitude pokreta ekstremiteta kroz vježbu max deset centimetara, sporije da ne može biti sporije, razmišljanje, vizualizacija tijela, propriocepcija. Povjerenje. Poštovanje. Suzbijanje ega. Vrijeme. Strpljenje.
Pristup rješavanju mog problema, ili bolje rečeno životnih navika i razmišljanja provodi kroz AEQ Somatiku, tj. povezivanje pokidanih ili loše naučenih spona uma i mišića. Aktiviranje ili opuštanje određenih mišićnih skupina kroz pritisak u daljnjim stadijima terapije su me toliko fascinirale jer je rješavao i rješava bol u realnom vremenu. ” Igore, prohodaj malo” obožavam tu rečenicu jer ona dolazi nakon tuninga mog tijela. I da, iznenadim se koliko je učinkovito 🙂
Spoznaja da sam otkrio okidače za moje mnogobrojne ozljede koje sam uzimao zdravo za gotovo, i da je neuromotorna amnezija, to jest izrazito loša i nedovoljna povezanost uma i pokreta, uzrok stanju u kojem sam bio zadnjih 6 mjeseci. Spoznaja da koliko god imam sređen život i sretan sam zbog divne obitelji koju imam i posla kojeg radim,, fragmenti prošlosti, količina ega koja je bila prevelika i koju sam hranio između ostalog i trčanjem utjecale su, i vjerojatno još utječu na kraju na moje fizičko zdravlje.
Mislim da je zatvoreni krug, u kojem sam se našao kroz vjerojatno puno godina, prekinut, iako još puno treba raditi. Aleksandar Miketa je do neke razine stabilizirao moje fizičko stanje, naučio me da vježbam pokret, da ponovo postanem JA u svom tijelu, ali naučio me je najviše da doživljavam sebe i da budem skroman i uživam u nečemu što nije natjecateljski, ali duhovno puno kvalitetnije i jače.
Sada trčim sa sinom, radim plankove dok sjedi na meni, hodam satima i osjetim prirodu i pokret, bez pomisli da moram to raditi duže da bih nekoga impresionirao…Kad postaje teško stat ću. Nikome ne moram dokazivati ništa.
Da, naša suradnja i “druženje traje tek nekoliko mjeseci, ali veselim se daljnjem učenju, spoznanju sebe i na kraju krajeva boljem fizičkom stanju koje je samo bonus svemu.
Da, razmišljam da trčim opet i volim to, ali na nekakav drukčiji, običniji i prirodniji način,
Ako ikad budem otrčao nekakvu veću trku i završim je sa smiješkom, medalja koju ću dobiti ću staviti Aleksandru Miketi oko vrata. Iako ju je zaslužio već sada.
Hvala Sensei, rokamo dalje !!!!
Igor Bajtl
