Funkcionalni fitness Vs funkcionalni život

Funkcionalni fitness Vs funkcionalni život

U Mjesnom odboru Brnčići, vrlo blizu naše kuće, vježbom se s grupom seniorki Tajči i ja borimo protiv osteoporoze. Od milja ih zovemo „nonice“, a one to i jesu. Dobro, izuzev poneke „bakice“ koja se u doba rata – ili možda u doba ljubavi – doselila iz nekog kontinentalnijeg kraja…

Nonice razvaljuju. Redovite su, ne kukaju, vesele su i zaista mi se čine mlađima od većine moje klijentele 🙂 Često im pomognemo da se „otkoče“ ujutro, često ih naučimo nešto o pravilnom držanju, a još češće, zapravo gotovo pri svakom susretu, mi naučimo nešto novo od njih.

Danas se uz vježbu razgovaralo o našoj jučerašnjoj prezentaciji body tehnike i kettlebella u Srdočima, pa ih je interesiralo gdje se nalazi taj novi “Sportski centar Srdoči”. Spomenula sam Floridu – popularni naziv dijela tog naselja kojeg su prije par godina osmislile agencije za promet nekretninama da bi se tamo izgrađene tzv. urbane ville lakše prodavale. Na to su nonice prasnule u smijeh… Sjetile su se priče o Marčeljevoj dragi, pa su je i podijelile sa mnom. Nekad su tamo bili vinogradi i torovi za ovce ljudi koji su stanovali u Marčeljima, pa je po njima Draga i dobila ime. Ti su ljudi svakodnevno pješačili iz Marčelji do Marčeljeve drage, ne bi li radili u vinogradima i brinuli o ovcama koje su čak i kupali u moru. Danas je tamo moderno naselje u kojem kvadrat stana drži prilično visoku cijenu; zbog dobre lokacije.
Lokacije koja je ljudima danas važna zbog plodne zemlje i mogućnosti kupanja ovaca?

Ne, već zbog samog POGLEDA na more.

Pa smo se opet vratili na temu pokreta, zdravlja i njihove povezanosti. Od tipičnog čavrljanja o tome kako su se ljudi nekad više gibali i zbog toga bili fizički funkcionalniji, došli smo do neobične točke u kojoj se povezuju ono sjedenje uz kompjuter i gledanje kroz (skupi) prozor u more te potom odlazak na fitness da se nadoknade sati negibanja. Opet mi je kroz glavu prošlo da se samo igramo života i da je moj posao i posao ostalih instruktora zapravo čista imitacija davno zaboravljenih pokreta…

Jer danas bol u križima vreba na zadnjem sjedalu automobila, kad se okrenete pojasom pričvrstiti svoje dijete koje sjedi iza (rotacija). Bol u vratu je pratilac svakog uredskog djelatnika – i već vidim kako doktor Wong, Ming ili Cheng potpisuje ugovor s TV prodajom jer je osmislio genijalnu stvar – držač za glavu koji podupire vaš vrat dok radite uredski posao. Ima mekano postolje za bradu od antibakterijskog materijala, a vrlo lako se montira na svaki radni stol pomoću ovog čvrstog postolja! U glavi čujem pitanja svojih vježbača: “Što misliš, je to dobro? Mene zaista jako boli vrat. Daju na rate, samo dvije tisuće kuna na 6 mjeseci!“ Sklapaju se milijunski ugovori s velikim kompanijama, a Wongov držač za glavu postaje nezaobilazni dio svakog uredskog stola! Uskoro se radnici toliko vežu za njega, da ga počinju nabavljati i kao kućnu potrebitost, a neki se mogu vidjeti i kako hodaju držeći u rukama podupirač za glavu, da ne moraju koristiti vratne mišiće… Zaustavite me, molim vas! Ovo bi moglo ići unedogled!

Vratimo se ljepšem dijelu naše priče.

Teta Grozdana se sjetila kako je nekad morala sama uprtiti koš pun sijena na leđa, pa se s tim teretom potom ustati s poda. Danas to više nitko ne radi, ali zato imamo vježbu koja oponaša taj pokret – human back pack. Naravno, koš je trebalo i odnijeti do kuće ili skadnja, koji put i kilometrima dalje. Nekad su ljudi hodali noseći teret u svakoj ruci (kabliće s vodom, košare s namirnicama), a danas zato postoji vježba farmers walk. Da bi taj teret podigli, koristili su ono što u treningu zovemo dead lift. Naši su preci lopatali i grabljali, a danas postoje swingovi.

Nekad su ljudi sa tijelom živjeli život, a sada imamo funkcionalni fitness!

Teta Jadranka i danas ima ovce – doduše ne u Marčeljevoj, već pred kućom. Ima i kokoške i vrt. Sigurna sam da u pet ujutro ne ustaje s pjesmom na usnama, jer iz prve ruke znam da to nije najlakši i najjednostavniji posao na svijetu. Upravo suprotno, to je izrazito težak posao. Zahtijeva puno angažmana u vidu samokontrole i fizičke snage. Svi vi sanjari koji mislite da je divno živjeti u skladu s prirodom, svi vi koji maštate o kućici u cvijeću i svom vrtu po kojemu prčkate, dođite u Brnčiće; častim razgovorom s tetom Jadrankom i ostatkom moje Brnčićke ekipe. Blejanje ovaca i pogled na korov koji u doba proljetnih kiša raste brže od treptaja okom i nije naročita motivacija što pokreće na rad. Može se usporediti s prometnom gužvom i pogledom na neljubazne kolege s kojima dijeliš ured. Predivne srnice koje ti pojedu svu cvjetaču i kupus, a kad nema tih mladica onda navale glodati voćke; mrske su kolegice iz susjednog odjela koje se furaju na dobru obleku i štikle, a jedini posao im je da dobro izgledaju i da ogovaraju. A oluja koja pokida sav urod je kao zli šef koji ima jahtu i Audija u kojima uživa dok tebi kasni plaća… S tom razlikom što se na šefa možeš i žaliti, ako baš imaš sreće možda ga možeš i smijeniti, ali priroda ostaje…

Međutim, nešto drugo je to što ove žene čini mobilnima, veselima, snažnima izvana i iznutra! Njihov rad nudi i mozgu i tijelu korištenje danih im mogućnosti, dovodeći ih do samih granica izdržljivosti i snage. Funkcionalni fitness je mojim nonicama radni dan.

Zašto “Brain gym” resetiranje kontralateralnim pokretima (spajanje desne i lijeve strane tijela/mozga)  kod ovih gospođa ne funkcionira?

Jer im ne treba!

Tea Miketa

Komentari