Iće i piće su od davnina bili glavna preokupacija ljudskoj rasi. Iako doista postoje ljudi koji ne jedu apsolutno ništa, ostalih 99,9% zapravo svoje slobodno vrijeme troši zarađujući za hranu pa na kupovinu, pripremanje i konačno, konzumiranje iste. Zbog nje su počinjali i završavali ratovi, prekomorska putovanja, slučajno se nalazili novi kontinenti; ona kumuje svakom slavlju i tugovanju, poslovnim sastancima i obiteljskim druženjima; pomaže boljem udvaranju i kupuje isprike radi lošeg ponašanja… Zapravo, i svi ostali događaji kojih se možete sjetiti prožeti su hranom i gozbom. Nekad obilnijom, nekad skromnijom; ali – gozbom.
Ljudska karakteristika je da neobično volimo komplicirati. Imamo previše izbora koji ne olakšava život, već stvara nove probleme. Na primjer, hrana treba ostvariti puno uvjeta da bi u našim očima i bila hrana. Pa tako o tome što ćemo jesti odlučuje naše društveno okružje, vjera, skrb o zdravlju ili jednostavno sklonost prema određenom okusu… Sumnjam da u Hrvatskoj postoji velik broj ljudi spremnih jesti zmije. Ali svinja im je, ipak, ukusna. Već čujemo vaš: ”Da, ali!” Zatim, vegetarijanci i vegani su spremniji pojesti proizvod strukture slične plastici kao recimo margarin, ali izbjeći meso (u njihovom rječniku: životinjska strvina) ili mlijeko (životinjska lučevina). Dobro smo izbirljivi! Sve dok nam je trbuh pun. Sve dok je pomoću industrijalizacije i laboratorijskog uplitanja svaka godina rodna, pa imamo supermarkete pune izbora…
Onog trenutka kada postanemo gladni – ali ne gladni nečeg posebnog pored punog hladnjaka ili lijeni otići do trgovine – ruše se sve odluke… Kod krave je nešto jednostavnije: ako izgleda kao trava, miriše kao trava i ima okus kao trava onda je to vjerojatno hrana. Danas je svaka godina rodna i to ne treba zaboraviti. A gdje je nestala hrana? Prilikom svake posjete istom tom supermarketu ovo nam pitanje tutnji kroz glavu. Danas je prehrambena industrija na svom vrhuncu. Već sama riječ industrija loše zvuči, a ovdje se javlja u istoj rečenici s “vrhuncem”! Proizvodi se toliko toga da čovjek više ne zna što i kada jesti, te stoga svakako treba detaljne upute! Srećom nam se hrana reklamira u novinama, na radiju i televiziji, plakatima…
Sportaši reklamiraju piće, glazbene zvijezde slažu sendviče, djeca trče s voćnim jogurtima po vrtu, a vjerujemo da će uskoro i nečije gole grudi reklamirati salamu od pilećih prsa (ako ovo netko napravi 30% profita ide nama!) Priča se o nutritivnim vrijednostima, kalorijskom odnosu, mikronutrijentima, makronutrijentima, alergenima… Cijeli je cirkus nastao oko jedne primarne ljudske potrebe!
Šarena svjetla i veseli omoti su umornom čovjeku koji radi 12 sati dnevno posve odvukli pažnju i sakrili od njega činjenicu da je prava hrana zapravo ustupila mjesto artiklima s jako dugim rokom trajanja. Te su prerađevine toliko organske da ih čak ni gljivice, truleži ne napadaju… Gdje su bakini domaći kruhovi koji bi zamirisali cijelu zgradu, mlijeko koje je sadržavalo toliko masnoće da si mogao ruke mazati, kisele i ružne jabuke koje ne izgledaju kao manekenke zapakirane u celofan, mirisne naranče i mandarine pune koštica, ukusan krumpir, domaći rezanci, domaći džemovi s kožicama od šljiva i marelica, domaća zimnica i sve ostalo sačuvano u sjećanjima svih onih koji su imali sreću odrastati u osamdesetima? Nisu više potrebni. Kada god hoćemo možemo kupiti bilo što. Tko zna kad pečeno pile, juhe u prahu, mlijeko s 1 posto mliječne masnoće ili biljni šlag. Kako samo pogrešno ovo zvuči! Ali, i ovi šareni artikli su nedavno dobili odgovor, u obliku od još jedne od vodećih (hibridnih) industrija u svijetu – industrije zdrave hrane. Samo malo. Zdrave hrane? Pa zar hrana ne bi trebala općenito biti zdrava? Kakva je onda “obična” hrana? Otrovna? Na žalost u zadnje vrijeme i jest.
Toliko latinskog na poleđini nekog pakiranog proizvoda „formally known as food“ nisu vidjeli ni stari latini. I tako na scenu stupa Bio, Eko, Etno i Zdrava prehrana. Na žalost, ali tako je. Predivno upakirane namirnice čudnih imena iz nekih dalekih krajeva koje jedva nalazimo na zemljovidu. Reciklirana pakiranja s predivnim porukama kao spašavamo svijet kupnjom njihovog proizvoda. Fotografije nasmijanog domoroca, dok zuba bijelih kao biseri bere kokos; žena golih grudi s bebom na leđima izvlači nešto zdravo iz močvare u Južnoj Americi i nije joj teško; Eskim na Aljasci skuplja bobice koje produžuju život; crnomanjasti Peruanac drži u ruci kakaovac, a njegova žena čupa neko korijenje na 4000 m nadmorske visine. Na kraju mi to sve kupimo i budemo zdravi i besmrtni. Opet se vraćamo na to da možemo kupiti bilo što. Ananas, mango, rajčicu, papriku. Nije bitno da li im je trenutno sezona sazrijevanja ili ne, da li uopće uspijevaju u klimatskim uvjetima u kojima je naše tijelo prilagođeno živjeti… Sve je dostupno svakodnevno i kupovina ovisi samo o našem financijskom stanju i gužvi na blagajni. Što egzotičnije to zdravije i bolje. Što dalje od našeg podneblja to je bolje za nas, jer oni bosonogi i dlakavi ljudi tamo u Zimbezveziji žive do 142 godine! Potomci smo starih Europljana, pa čisto sumnjam da je nečiji pranono (pradjed) jeo naranče, banane ili kokosovo ulje. Uglavnom se hranio nekim kuhanim korijenjem (krumpir, repa..) s nešto grahorica ili žitarica i bio je sretan ako bi unutra upalo nešto mesa. Možda ipak treba malo pogledati i pronjuškati u svoje dvorište. Možda pred nosom imamo nešto što se može zvati Superfood, a lako je dostupno. Financijski i prostorno. Koliko god nešto bilo super zdravo, svježa i ne prerađena namirnica iz kontroliranog uzgoja/porijekla (ovo malo bolje zvuči od eko, etno) je daleko bolja. Zato pitajte susjeda koji obrađuje vrt ima li što viška povrća; vjerujte, ima. Uberite amulu ili smokvu koje zaobilazite i ne primjećujete tijekom cijele godine.
