Vrijeme

Vrijeme

Dok sam hodala prostorijama Arheološkog muzeja u Napulju, osjećala sam se kao da se vrtim u 3D izdanju nekadašnjeg Instagrama nekadašnjih Zemljana. Ovim dragocjenim umjetninama “oni nekad” slavili su i veličali pothvate, idole i sebe, prikazivali svoje slike, prilike, djela i tijela u najboljem svjetlu; s parametrima estetike svoga vremena.

Trebalo im je za taj prikaz puno više talenta, umijeća, upornosti, vremena nego li danas nama… A upravo je vrijeme ono čega su imali najmanje jer njihov je životni vijek bio puno kraći od onog današnjega čovjeka koji se žali da nikad nema vremena…

Uopće nije bilo neukusno štovati ljudsko tijelo u antička vremena. Obline su bile dobrodošao motiv svake umjetnine. Odjevne krpice statua antičkih djeva su nehotice klizile niz tijela otkrivajući dojku il dvije. Besramno goluždravi prikazi muškaraca su kipovi pogleda uperenog u nepoznato, a spolovila izloženog pogledima. U razini očiju promatrača.

Ta su djela prikaz vremena u kojem su djeca bila dobrodošla radna ispomoć u kući i van nje, a životni vijek čovjeka bio je duplo kraći no danas. Logično da je plodnost čovjeka, blaga i zemlje bila potrebna, obožavana, željena. Današnja golotinja zove na sex, ali ne i na oplodnju. Nismo svjesni toga da je prirast stanovništva negativan već nekoliko godina…

U doba kad je hrana bila dragocjena, nitko se nije dičio mršavošću. Bilo je lijepo da žena ima trbuščić, a muškarci da budu mišićavi. Ženama nije smetala dijastaza nakon jedne trudnoće i poroda jer je na vidiku već bila druga trudnoća (ili četrnaesta). U Pompeima je bilo 7 pekara što je dobra brojka, no sumnjam da je izbor vrsta kruha varirao od proteinskog do bezglutenskog.

Svatko od nas danas je sam svoj Instagram umjetnik, zvijezda, ikona. Slavimo i veličamo svoje likove i djela koji su više ili manje važni za budućnost čovječanstva… Koja će pokazati što danas radimo dobro, a gdje griješimo.

Prošlost, sadašnjost, budućnost. Vrijeme ima svoju mjernu jedinicu. Zašto se ipak čini kao relativan pojam?

Zato, jer nije važno koliko će se puta kazaljka pomaknuti ili Zemlja okrenuti oko osi, već koliko je podataka mozak sposoban obraditi u toj mjernoj jedinici.

Sumnjam da naše virtualne baze podataka koje plutaju po kakvom cloudu mogu biti živući dokazi postojanja naše kulture i nakon dvije tisuće godina, ali ne zbog ratova, potresa i erupcija vulkana koji su prijetili da unište antičke kipove i slike, nego zato što se ubrzala obrada podataka.

Ja danas ne mogu tako jednostavno pogledati video kazete stare dvadesetak godina s filmom svoje maturalne zabave. Još kompliciranije će mi biti naći projektor da pogledam super 8 filmove iz svog djetinjstva; iz sedamdesetih… A sasvim jasno pred sobom vidim Artemidu uklesanu u kamenu, staru više od tisuću godina…

Golu, krcatu cica.

Tea Miketa

Komentari
×

Zanima me