Jutros smo se Miketa i ja uz kavu dotakli njegovog sinoćnjeg sna. Sanjao je da je dijete i da se s prijateljima igra u svom nekadašnjem kvartu… Zanimljivo je kako nam snovi mogu potaknuti nekad znane, a sad zaboravljene osjećaje i tako premostiti godine i godine!
Osjećaj kojeg je oživio kroz sjećanje na dječju igru nešto je što nam je danas kao odraslim ljudima teško dohvatljivo. Osobno, taj osjećaj imam u rijetkim životnim situacijama, ali gotovo uvijek je prisutan dok treniram.
Taj je osjećaj često vezan uz fizičku aktivnost jer mozak uživa u izazovima dok dirigira tijelo u gibanju. Ugodna kontrakcija koju stvaraju mišići… ili ono hvatanje daha zbog kojeg se osjećate kao da trebate time-out u igri lovice.
Baš zato, potpuno mi je razumljivo da je nekim vježbačima neki trening ili neki trener dosadan. Trening zapravo stvarno ne bi ni smio biti težak rad, krv, znoj i suze, osim ako se ne pripremate za Olimpijadu.
Ali, također ne bi trebao biti niti priredba ili performans. Trener nije ispred vas da vas zabavlja 😊
Probuditi dijete u sebi očito možete i dok spavate!
