Još jedna nekonvencionalna objava od nekonvencionalne mene!
Nedavno se po internetima, a i ponekim stvarnim životima slavio Dan žena. Od čestitki u tipu “žena, majka, kraljica” preko “ratnica”, “ona koja trči s vukovima” do “ljepotica”, preko “umorna”, iscrpljena, izmučena, zlostavljana, obespravljena, omalovažavana… Ne da mi se više stavljat navodnike, shvatili ste poantu. Žena je od strane žena sagledana sa svakog aspekta osim s jednog – sama si je kriva 🙂
Ja ću biti ta žena koja će priznati – Dan žena nam nije donio emancipaciju, nego novo zarobljeništvo. Jer svaka je žena koja je pokušala biti i karijeristica i majka istovremeno, shvatila ove tri istine:
Može biti super uspješna u poslu.
Da, možemo super uspješno obavljati intelektualne poslove, ne moramo više dokazivati. Ne znam za društveni sektor (zapravo čula sam, al’ POTISKUJEM), al’ u privatnom sektoru žena može zaraditi više od muškarca i to je nerijetko slučaj. Kad je fizički posao u pitanju, i dalje ga mi, žene, ipak izbjegavamo. Žene ne kopaju rudu, ni kanale, ne nose skele, ne voze bagere i ne čiste dimnjake. Da, žena čisti apartmane, nosi kutije u skladištima i može biti fitness trenerica. Ali generalno, teški fizički poslovi su uglavnom – muški.
Ne može prekinuti biološku vezu između sebe i djeteta.
Ako je žena ujedno i majka, ona može u korist svojih drugih obveza zamutiti ili čak prekinuti emotivnu vezu s djetetom. Prebaciti brigu na baku, društvo, oca… Ali, kad mlada mama ode pod tuš, a njeno dijete zaplače ocu u rukama, NJOJ poteče mlijeko iz dojki 🙂 Iznenađenjeeee!!! I tu počinju problemi i prava neravnopravnost. Žena mora zaostajati u karijeri ako se želi posvetiti djetetu. Ili će ustrajati u karijeri koristeći sve blagodati tehnoloških postignuća tipa dojilice, njihalice, tableti za odvlačenje pažnje klincu dok u večernje sate i sama sjedi na laptopu… I potisnuti emotivnu vezu s djetetom, tješeći se da je to sve normalno 🙂
Ako uspije biti i super mater i super karijeristica, mora izgubiti dio sebe.
Jednostavno, sve mi imamo samo 24 sata u danu 🙂 Netko ili nešto mora izvisiti.
Ove potonje su moje najčešće klijentice. One koje su se uvjerile da mogu sve i da mogu biti sve. Ma možeš, naravno. Dok si mlada. Ali cijena je visoka. Na dulje staze košta te tvog zdravlja, emotivnog i tjelesnog. Svakim danom sve bolje hendlaš svoju okolinu, a sve slabije sebe samu. Vrlo često cure nemaju izbora, jer eto, tako su im pale karte. Ali ima i onih koje baš ne žele prepustiti dio posla partneru, jer su uvjerene da one “to” ili “ono” mogu bolje. Ma možeš, sestro; al’ moraš li?
Kladim se da bi poneki muškarac preuzeo i vožnju djeteta u vrtić i vožnju djeteta na gimnastiku i vožnju djeteta zubaru i stavljanje veša na sušenje i usisavanje kuće i masu drugih obveza samo da mu dopustiš 🙂 Da ga ohrabriš i kažeš mu da mu ide super! Čak, iako je propustio mrvice od doručka, čak iako su tanjuri pospremljeni veći u manje, čak iako je zaboravio ponijeti rezervne čarape za dijete u vrtić. Naučit će. Djetetu neće ništa biti! Idealni uvjeti nikad od ni jednog klinca nisu napravili sposobnog čovjeka 😀
Spori smo, ljudi. Kad smo se borile za nezavisnost, jednaka prava, radna mjesta trebale smo to odigrati pametnije. Svjesne i svoje biologije i svoje inteligencije, a ne primarno svoje radne sposobnosti.
Budi što jesi, sestro; al’ shvati da ne možeš biti sve, a posebno ne gospodarica svemira. Ili možeš, ali vrlo kratko – po paroli živi brzo, umri mlada i budi lijep leš.
Jbg.
Vidiš li ti izlaz iz ove situacije? Kako da žena koja je zaposlena majka, ako nema potporu normalnog muškarca, uspije izbalansirati svoju svestranost i svoju raznoliku sposobnost koja je doslovce veća i od nje same?
Želim čuti vaša mišljenja, tipkajte u komentare!
A diskusiju uživo prebacujemo na Meno cure panel 20. travnja. U Rijeci!
Za info o panelu, tipkaj nam na info@centar-miketa.hr ili posjeti event MENO CURE
