Ovaj tekst sam ostavila za kraj godine iako sam ga htjela objaviti već odavno, ali hajde, sad imam i dosta dobre rezultate pa eto, da složim tekst i zahvalu ljudima koji su bili uz mene, piše nam Anamarija, kozmetičarka koja se bavi noktima, ugradnjom trepavica i japanskim iscrtavanjem obrva, zahtjevan i vrlo precizan posao morate priznati.A za taj posao trebaju ruke i to desna. Tu kreće njen problem, a svoju je priču posvetila svim kolegicama kozmetičarkama, a sa sličnim se problemom susreću i frizerke.
Ovo je Anamarijina priča.
Prvo ću napisati nešto vezano uz moj posao, stoga se nadam da će ovaj tekst pročitati ljudi koji zaista trebaju pročitati. Početkom godine odlučila sam posvetiti pažnju svojoj desnoj ruci koja me, zbog opsesije poslom i ne uzimanja pauza, slobodnih dana i godišnjih odmora, počela boljeti toliko da bi me budila iz sna. Sada kad ovo pišem, pretpostavljam da ne možete zamisliti kolika je bol u ruci jer to je samo ruka jel’. Mene je boljelo od desnog uha do prstiju, koji su mi se hladili, oticali, a stvari su mi ispadale iz ruke.
U veljači, usred posla (hvala razumnoj klijentici) nisam više mogla raditi te sam otišla na hitnu s koje su me poslali, naravno, s hrpom lijekova koje moram podići. Zatim sam krenula na fizikalnu i to ne državnu jer, iako plaćam dopunsko, prvi ponuđeni termin bio je tek za dva mjeseca. Kako nisam mogla raditi, za 10 tretmana plaćanje 3000 kuna mi je bio grozno, ali pristala sam na sve, samo da počnem raditi. Na fizikalnoj su napravili sve što je u njihovoj moći, bol nije stala pa sam na preporuku liječnika uplatila 1200 kuna za privatne treninge (cijene pišem zbog teksta u nastavku), gdje sam radila vježbe koje niti u snu ne smijem raditi jer niti jedan doktor nije znao što mi je. Sve neki sindromi, ali ne znaju u ništa.
Djevojka koja me dolazila masirati (što također nisam smjela dopustiti, ali naravno nisam znala) mi je preporučila moj jedan jedini i neponovljivi centar Miketa. Već tijekom prvog pregleda Aleksandar je otkrio što mi je i dodao da ja neću kod njega dolaziti na treninge, što je mogao, već je rekao da će me jednom tjedno tijekom četiri tjedna UČITI pokrete, kako bih se oslanjala na sebe do kraja života, a ne na tretmane. Kazao mi je i da obavezno naučim pravilno disati. Na početku nisam osjetila neke rezultate, ali s vremenom sam bila sve sretnija, opuštenija i naučeni pokreti su postali dio svakodnevice. To je bilo u ožujku. Uza sve to Aleksandar je razgovarao sa mnom o meni i samo o meni, nevezano za posao, što mi je i dalje bio jedini cilj. Objasnilo mi je da je moja potreba za hranom tu jer se ne odmaram, nego moj mozak troši energiju koju moram nekako vratiti, a ne krećem se uopće već samo radim.
Slika lijevo je snimljena u travnju gdje sam zaplakala, doslovno, kad sam se vidjela i odlučila promijeniti nešto. Aleksandrove riječi su jako utjecale na mene, a on uopće nije imao obavezu da to napravi, drugi bi odradili posao i poslali me kući. Četiri naučena pokreta su nekima možda smiješna, ali eto, prakticirala sam ih. Aleksandar je također mi objasnio da moram, ali MORAM odvojiti vrijeme za sebe pa sam počela i ostajati sve više sama i čitati knjige.
Vjerujte mi, već me sad prst zabolio od pisanja, ali boljeg trenutka nema za mene, za njega (centar Miketa), za sve moje kolegice koje imaju problem s karpalnim kanalom, spuštenim ramenom, bilo kakvim problemom vezanim uz ruke ili kralježnicu, doktori samo šalju na operacije ili daju lijekove… Nakon odrađene terapije, na ljeto sam krenula na privatne treninge, gdje sam upoznala i njegovu (malo je reći predivnu dušu od žene) Teu, koja se veselila više nego ja svakom mom dolasku i uspjehu, koji su za mene bili zaista mizerni jer sam već »naučila« živjeti s boli u ruci. Tada sam, u kolovozu otišla na pretrage koje čekam mjesecima, a to je (možda neću dobro objasniti), puštanje struje kroz živce, rekla bih emng, gdje su se zgražali nad mojom rukom, da imam sve žile toliko sužene kao, citiram, »baba od 60 godina«) i da hitno moram na operaciju, naveli mi 10000 sindroma i da obavezno mijenjam profesiju.
Nisam navela da sam počela tako »mrziti« svoj posao, klijentice, sve…
Aleksandar mi je rekao da počnem koristiti lijevu ruku i morala sam ponovo početi učiti pisati jer cijeli život krivo držim olovku. Budući da sam mislila da neću više raditi svoj posao, naučila sam u mjesec dana kuhati lijevom rukom, drugačije pisati, prati zube lijevom rukom (sto je stvarno jako čudno i nikad ti nisu »dovoljno« oprani).
Kad mi je ruka bila mrvu bolje počela sam trenirati dva puta tjedno (grupni treninzi) kod svoje Darije Pešut (centar Miketa), koja također, kao i Tea Miketa kao i Aleksandar Miketa slave svaki moj pomak, a i ne samo moj.
Na ovaj tekst sam čekala mjesecima nadajući se da će mi se ruka kompletno oporaviti, i eto, prolazi i drugi mjesec bez bolova ikakvih, na operaciju nikako ne idem. Kako sam počela raditi na sebi i duhovno, smanjila se želja za hranom, izgubila sam 16 kg od travnja prošle godine, radim posao koji volim zahvaljujući centru Miketa. Ljudi stvarno vam od srca hvala i žao mi je sto ćete morati pročitati cijeli tekst, ali znam za mnoge kolegice, neke su izvan Hrvatske koje vode bitke s rukom i doktorima ili jednostavno rade posao s bolovima u ruci pa je ovo i moja poruka njima.
Cure moje drage, rješenje postoji. Koliko sam upućena Aleksandar i Tea idu i van naše države i drže edukacije za terapiju, trening i somatske pokrete, ako ne ispričavam se na krivoj info, ali ako da, možete ih slobodno kontaktirati, oni će naći rješenje, samo nemojte se pomiriti s boli u ruci i kralježnici. Pozivam i one koji vode bitke s težinom, da se također jave Miketama, morate promijeniti prvenstveno pogled na sve, tako i na hranu.
Isprike na tolikoj količini teksta, duboko se nadam da sam barem jednoj kolegici pomogla.. svi imamo iste bitke… Centar Miketa, hvala vam, ovaj tekst je moj znak zahvalnosti…
PS. Moj ego se gadno borio s time da stavim sliku lijevo na fb, ali eto.. nekome će sigurno koristiti
