Pokret ili vježba?

Pokret ili vježba?

Vježbanje je uvijek dobar izbor za stvoriti zdravu naviku. Sve češće mi se ljudi obraćaju govoreći da trebaju početi vježbati. Nemali broj puta ti isti se drže (uglavnom) za donji dio leđa ili vrat, a (nakon toga) i za trbuh, vrteći glavom i kolutajući očima.

E pa moj odgovor je dvosmislen. Da, trebate vježbati, ali prije toga počnite se kretati.

Pokret je bitan, a vježba je samo krajnji produkt tog pokreta kojeg danas ne trebamo. Danas vježbamo, žestoko i sve žešće. Slavimo znoj i muku, povrede i postolje, mišiće i tetovaže, guzu i motivacijske parole..

Ljudsko tijelo je nevjerojatno kompleksan pokretni sustav. Toliko kompleksan da mu treba najbolje računalo u ovom dijelu galaksije (vjerujem da nismo sami u svemiru) da nas održi da ne poljubimo majčicu Zemlju. Digli smo se sa sve četiri noge na samo dvije ne bi li mogli hodati bespućima u potrazi za hranom. Oni koji su se najefikasnije kretali, svoj genetski materijal su prenijeli dalje.

Sve je pokret. Udah, treptaj, zvižduk, pucketanje prstima, pisanje, čučanje, dizanje, odgurivanje…

Danas ste digli iz kreveta, otišli u wc i obavili nuždu, pripremili doručak i kavu (osim ako ste u totalnom neredu pa ste bezglavo izletjeli iz kuće), sjeli u auto i otišli na posao. Vjerojatno sjediti i dalje uz povremene odlaske u wc i marendu. Vratite se kući sjedeći u autu i zatim se zavalite u kauč da odmorite. Od sjedenja odmarate, sjedenjem? Možda i sjedate za obiteljsku trpezu i zajedno ručate (ovo je super ritual i zadržite ga čim dulje i bolje). Trening je kasno navečer i vi se spremate u okršaj s kalorijama i molite se da trener bude blag (iako si prebacujete da niste trebali pojesti cijelo pakiranje keksa na poslu).

Jednostavno život je takav i imamo sreću da živimo na ovom dijelu zemljine kugle, a i sama činjenica da smo bili najuspješniji plivač je isto super (spermij koji je prvi došao na cilj). Dobro nam je, ali stvarno nam je super.

Nama treba pokret da bi izveli vježbu. On je bitniji od same vježbe jer uz pomoć pokreta kasnije stvaramo vježbe.

Naši djedovi i bake nisu trebali funkcionalni trening, imali su funkcionalni život. Neprestani pokret i kretanje kroz dan, iz dana u dan bez obzira na godišnje doba. To je bila surova i neizostavna stvarnost. Nošenje tereta, prebacivanje tereta, podizanja, povlačenja su bili su dio svakodnevice. Poludnevni post, jednostavna, ekološka, lokalna, ne baš pretjerano balansirana i nutritivno dovoljna prehrana. I tako stoljećima unatrag. Sve do danas gdje se borimo s djecom da izađu, da ne smiju stalno jesti kruh, gdje učimo ljude kako čučnuti, gdje klijentima objašnjavamo da moraju drugačije jesti, piti vodu, više hodati…

U jednoj studiji su 46 godišnjem pripadniku Hazda plemena su stavili pulsmetar (sličan onom što mi koristimo na treninzima) na dva tjedna da promatraju njegovo gibanje.

Podjela aktivnosti na osnovu njegovog maksimalnog pulsa :

lagana aktivnost 40%-54%

srednja aktivnost 55%-69%

žestoka aktivnost 70% – 89%

Dobili su podatke da je u prosjeku provodio 221 minutu u laganim aktivnostima, 115 u srednjim aktivnostima i samo 20 minuta u žestokim aktivnostima tijekom dana.

Žene su provodile 40 minuta više u srednjim i žestokim aktivnostima .

Muškarci su provodili više vremena u dalekom hodanju dok su žene provodili vrijeme u mljevenju, lupanju sjemenja, kopanju korijenja te nošenje vode i djece.

Kako mi je to bilo zanimljivo nije mi vrag dao mira pa sam testirao uobičajene aktivnosti oko kuće.

Rezultate vidite na fotografijama, a aktivnosti su grabljanje trave, usitnjavanje grana i prenošenje drva. I sada zamislite kako su živjeli naši stari, u konstantom pokretu. Nije ima trebao trening jer većinu svoje fizičke energije su potrošili da bi pribavili svojoj obitelji ugodan život. Ako se uopće takav može i nazvati.

Pojava sporta i kasnije treninga počinje kada ljudi imaju sve više vremena i sve više zarađuju. Prije toga sport je bio rezerviran za visoki stalež, a većina sportova je proizašla iz vojnog treninga. Jahanje, mačevanje, goloruka borba, prepreke i sve ono što je zapravo tada bilo funkcionalno.

Moja ideja je programiranje pokreta klijentima, a ne vježbi. Naše tijelo i mozak ne prepoznaju rekvizit i zapravo im je svejedno na koji način ćete stimulirati bolje funkcioniranje. Klijentima treba kompleksnost kroz pokret u više dimenzija, više energetskih sustava i više rekvizita. Zabavno dječje igralište za odrasle.

Krećite se. Svakodnevno. Družite se. Malo po malo. Svakodnevne male održive navike su ključ uspjeha. Zato ne oklijevajte jer danas je najbolji dan ikada.

Aleksandar Miketa

Komentari