Što je za tebe sreća?
Možemo li reći da je čovjek koji je dobio lutriju sretniji od onog koji je dobio dugo željeno dijete? Je li mjerilo sreće osjećaj uspješnosti u nekom poslu ili izlječenje od neke gadne bolesti? Koji je zlatni standard u službi mjerenja jačine osjećaja sreće različitih ljudi?
Odgovora je, vjerujem, koliko i ljudi.
No zadnjih su desetljeća znanstvenici iz područja sociologije, biologije i psihologije pokrenuli niz istraživanja, pretežno u vidu upitnika koji su dali rezultate o stupnju subjektivnog zadovoljstva ispitanika. Zatim su se ti rezultati korelirali s raznim objektivnim parametrima: zarada, bračno stanje, državno uređenje… Na konto toga su izvedeni zaključci slični onima koje su tisućljećima isticali razni filozofi, pjesnici i mudraci:
Zadovoljstvo onim što imamo važnije je od stjecanja onog što želimo.
Biolozi nadalje ističu da naše subjektivno zadovoljstvo ne određuju vanjski uvjeti, već živčani sustav i biokemijske reakcije. Izgleda da smo svi baždareni drugačije, a naše genetsko nasljeđe je odigralo najveći utjecaj na tu baždarenost. Znači da bez obzira na materijalne uvjete postoje pretežno veseli i oni manje veseli ljudi. Dobitak na lotu ili rađanje djeteta može napraviti nagli skok na skali naše emotivne ljestvice stimulirajući lučenje serotonina, oksitocina i dopamina. Ali; na kratko. Nakon privikavanja na novonastalu situaciju, emotivna kazaljka se postepeno vraća na genetski uprogramiranu vrijednost. Čaša opet postaje polupuna, ili poluprazna.
Budući da su i znanstvene metode dokazale da sreća “nije izvan nas već iznutra”, vrijeme je da je odista i prestanemo tražiti u ideologijama, priznanjima i dokazivanjima. Svakako će vanjske situacije i stanja pomoći da imamo ugodniji život, ali osjećaj sreće možemo postići, pojačati i učiniti dugotrajnijim manipulirajući svojom biokemijom.
Ako ste sad pomislili da ću vam napisati recept za Diazepam, u krivu ste. Način na koji možemo manipulirati svojom biokemijom je jednostavniji i jeftiniji od svih medikamenata svijeta. Za sad!
Radi se o kisiku i ugljičnom dioksidu. Ujednačeno disanje će pomoći umiriti i opustiti one anksiozne, nemirne ili nervozne, a učiniti još sretnijim one koji misle da su sretni. Suprotno tome, ako je disanje neuravnoteženo, cijeli će naš metabolički sustav trpjeti posljedice toga. Nedostatak kisika utječe na kompletan naš sustav.
Veći problem od nedovoljnog disanja i zadržavanja daha, danas je hiperventilacija. To je prekomjerno disanje, koje ne odgovara trenutnim metaboličkim zahtjevima. A rezultat je paradoksalno, opet isti – nedostatak kisika u stanicama.
Uzmimo primjer trkača. Dok se svakodnevnim treninzima priprema za maraton, mehaničkim gibanjem trkač podiže tjelesnu temperaturu pri čemu se javlja potreba za ubrzanom izmjenom plinova u krvotoku, organima, stanicama.
Disanje i otkucaji srca se stoga ubrzavaju.
Ako ne postoje slični vanjski uvjeti, a mozak iz nekog razloga ipak potakne ubrzan rad kardiorespiratornog sustava, zbog prekomjernog unošenja kisika tijelo će osjetiti nestašicu ugljikova dioksida. Krug se zatvara tako što će sada i opskrba kisikom biti poremećena jer bez ugljikova dioksida nema adekvatne izmjene tvari na staničnoj razini.
Koji su znakovi neuravnotežene izmjene kisika i ugljikova dioksida u organizmu?
Prvi znak je ubrzavanje otkucaja srca te bljedilo koje nastupa uslijed suženja krvnih žila.
Potraje li ta situacija, moguće je “zamućivanje” vidnog polja, vrtoglavica ili dezorijentiranost.
Slijedi nedostatak sna, opća iscrpljenost i letargija koji ostavljaju trajne posljedice na kvalitetu života.
Potraje li takvo stanje, više se ne radi o hiperventilaciji već o sindromu, a dugoročno gledano to može ostaviti brojne posljedice na kompletan organizam. Jedna od neželjenih posljedica hiperventilacije su panični napadaji.
Zašto će mozak potaknuti takvu reakciju?
Osjeti li se ugroženim, mozak odašilje evolucijski ukorijenjenu informaciju tijelu: bori se il bježi. Uslijed neizbježnog svakodnevnog stresa, danas uglavnom nema potrebe ni za fizičkim bijegom ni za borbom. Ali “zastarjelo” tijelo to ne zna pa svoje obrambene mehanizme koristi kao i milijunima godina do sad:
Uključuje turbo pogon preko freničkog živca kojim mozak daje informaciju da se učestalije diše i pripremi na jurnjavu.
Pa ako ne rabite trčanje kao metodu za suočavanje sa stresom, razmislite o tome kako će ovaj stresni obrazac disanja utjecati na vaš organizam, dugoročno gledano.
Vježbe
Lezite na leđa, opuštene kralježnice, a nogu pogrčenih u koljenima. Stopala položite u širini kukova.
Osvijestite svoje disanje. Osjetite pomicanje prsa i trbuha prilikom svakog udaha.
Pokušajte udahnuti tako da se samo vaš trbuh podigne prema stropu te da se spusti prilikom izdaha. Ponovite tri puta.
Sada se koncentrirajte na rebreni luk. Udahnite i osjetite kako se vaša rebra šire ustranu, lijevo i desno istovremeno. Izdah vraća vaša rebra u početnu poziciju. Također ponovite tri puta.
Naposljetku stavite fokus na prsa, u predjelu gdje se nalazi srce. Udahnite i pritom napnite prsne mišiće. S izdahom ih opustite. I ovo napravite tri puta.
Opustite sve mišiće i na minutu zaboravite na disanje, neka se odvija spontano.
Sada ovaj proces ponovite još dva puta. Nakon izvođenja vježbi možete ustati i ne misliti više na disanje. Ono je ionako refleksna radnja kojoj je svrha da se odvija neovisno o vašoj volji. Ipak, ova će vježba umiriti vaš živčani sustav i opustiti mišiće koji nisu zaduženi za disanje, ali ih je mozak uključivao jer se osjećao ugroženim.
Odmah ćete osjetiti da je tenzija u prsnom košu smanjena, da je “glava bistrija” i da je cijelo tijelo vitalnije.
Onda, je li čaša polupuna ili poluprazna? Istina je da je čaša – nadopunjiva.
Ako si ne možete pomoći javite se nama. Sada s vama radimo i putem on line treninga.
