Vraćala sam se kući sa svog treninga danas, na dan kada Hrvatska nogometna reprezentacija igra u finalu svjetskog prvenstva. Ceste su bile puste, tek povremeno kroz gusti zrak probrodi koje vozilo okićeno nacionalnim simbolima. Na pločnicima – nikog. Gdje su ljudi? Scena bi podsjećala na neki postapokaliptični film, da se u atmosferi ne osjeti snažan dojam tihe svečanosti.
Ili sam to ja?
Ma i ja sam. Ali i svi su.
Takvu tišinu, mirno dostojanstvo možeš osjetiti samo ujutro 1.1., na Novu godinu. Na dan koji označava završetak slavlja i čist početak neke nove avanture u trajanju od 365 dana.
Ali današnja tišina je drugačija. Nije nastala zbog potrebe za odmorom, štoviše; stupanj elektriciteta je visok i iščekivanje je potentno.
Društvene mreže su danima crveno bijele. Automobili su crveno bijeli. Majice su crveno bijele. Zidovi. Pješački prijelazi. Krovovi. Domaće životinje. Bebe. Pečenja. Torte.
Sukus trenutnog tlaka zraka je nešto što se na ovim područjima još nije osjetilo.
Većina ovih okićenih ljudi najčešće nema lijepu riječ za domovinu. Dobar dio njih uopće inače ne prati nogomet. I nakon nedjelje, možda više nikad ni neće.
A danas su svi oni objedinjeni jednom jedinom mišlju i željom.
Nitko nije prisilio ljude na takvu vrstu ponašanja. Nitko nije proširio neku famu. Nitko u osnovnoj školi nije učio obvezni predmet nogomet.
I gle, ničim primorani; svi smo se stopili u jedan ogroman organizam koji diše istom dijafragmom.
Nisam ljubitelj nogometa i nisam okitila sebe, psa ni svoj dom.
Ipak, gledat ću tekmu i navijati, jer želim biti dio toga.
Uživam u toj fantastičnoj sposobnosti jedne cijele nacije da stvori izvjesno ozračje kad se ujedini.
Nadam se da ćemo svi puno naučiti iz ovoga. Nogomet je za naše živote realno gledano tako nevažna stvar, a opet tako moćna. A moć smo joj dali mi! Zamislite sada da takvu moć damo nekoj drugoj stvari i da se ovako ujedinimo oko nekog drugog, životno važnog pitanja. Za kakve smo sve mi promjene sposobni!!! A bojimo se šačice političara koji kao manipuliraju našim životima…
Ovog je mjeseca u hrvatskom sportu bilo puno pobjeda, koje su nažalost ostale u sjeni nogometa. Svima njima čestitam na trudu, predanosti i volji. Tko sam nije probao ne može znati kako je sportski put težak. Kakve tjelesne sposobnosti i kakvu snagu volje treba imati osoba koja se na njega uputi, a kakvo razumijevanje i podrška su potrebni od okoline. Baš je super što naši genijalni nogometaši imaju takvu vrstu podrške. Zaslužili su!
Zato, sretno vatreni!!!
