Ima dana kad u Centar uđem u 6 ujutro i izađem nakon više od 12 sati pa nemam pojma gdje sam u zoru bila parkirala. Neki dan sam, na primjer, skužila da je pravi trenutak da konačno odem s posla kad se na Otvorenom radiju po drugi put zavrtio Despacito, a to znači da se i radio-ljudima izmijenila smjena.
Taj dan radno vrijeme u Zraku trajalo je samo 8 sati, a 4 preostala sam odradila testirajući posturalnu stabilnost na Fakultetu zdravstvenih studija. No, ni odlazak kući vrlo često ne znači da mi je došao kraj radnim obvezama, čekaju me kućanski i okokućni poslovi.
Lajtmotiv ovog posta nije kuknjava zbog nedostatka vremena, zbog države koja si uzima previše, zbog toga što često ne znam jesam li trenerica, terapeutkinja, tajnica, kućna pomoćnica, pravnica ili telefonski govorni automat. I ne, ne zavidim ljudima koji svoj radni dan završavaju u 15 h i ne odnose posao kući. Ali, potaknuta upravo komentarom jedne klijentice koja svoj uredski dan završava u vrijeme moje marende, sročila sam ovaj post koji je zapravo – o hrani.
Gospođa u četrdesetim godinama je od mene tražila savjetovanje o prehrani, u sklopu programa mršavljenja i tjelesne transformacije koje u Centru provodimo. Nakon konzultacije od sat vremena, izjavila je da ona ima dijete, da radi do 15 h i da nema vremena kuhati te da je očekivala nešto drugo od mene. Što, da joj skuham? Vrlo nezadovoljna dobivenim znanjem o vrsti nutrijenata, kalorijskom unosu, kvalitetnijem rasporedu obroka i prijedlogom menija, izjavila je da je društvo krivo za sve i da zbog svojih obveza ona nema mogućnost posvetiti se sebi i svojem zdravlju jer za kuhanje treba vremena. Ugrizla sam se za jezik da ne pitam prima li plaću iz državnog proračuna, u kojeg ja, kao i svaki privatnik, uplaćujem.
Mom suprugu kuhanje ide bolje nego meni, i srećom, često se događa da upravo on i kuha. Ali ovaj meni inspiriran bojama, pripremljen u 40 minuta, nije vrhunac kulinarskog umijeća, ali je moj.
Hrana u boji veseli čovjeka, iako ne mora neminovno biti i ukusnija od one s manje kolorita… Ova kombinacija je bila ugodna i oku i nepcu pa zašto je ne podijeliti!
Negdje oko 18:30, kupila sam tri različite paprike, vrećicu zaleđenog špinata, srčike salate i mini pomidore u tri boje i formata. Ništa od ovog nije bio ni eko, ali je sve više/manje sezonsko i po nekim istraživanjima, ni malo nutritivno slabije od onog organskog. Danas izabirem vjerovati da su ta istraživanja točna ☺. Obično lako dostupno, ne skupo povrće iz dućana, preprženo na grill tavi, s malo maslinova ulja. Špinat prodinstan malo češnjaka. Srčike salate nasjeckane s malo paprike i mini pomidorima. I brzo preprženi medaljoni od bijelog pilećeg mesa. Domaćeg, kupljenog od susjede i u jutro izvađenog iz zamrzivača.
Kuhanje samo po sebi vrlo često uopće ne traje dugo. Ono što je teško i zahtjeva napor i vrijeme je promjena načina razmišljanja i potom; načina života. Ali, samo takva promjena donosi i fizičku transformaciju, a nju nitko ne može odraditi za vas. Ipak, ako nešto uistinu i želite, stvari će se posložiti tako da to i ostvarite!
