Trčanje = kretanje

Lošinj trail, foto Antonio Pavela
Trčanje = kretanje

Trčati sam počela prije nešto više od godinu dana iz inata samoj sebi. Oduvijek sam mrzila trčanje i nije mi bilo jasno zašto ljudi trče pa sam htjela probati. Prva dva i pol kilometra bila su mi najteža ikad. Sada nakon godinu i nešto dana iza mene je prvi polumaraton i trail utrka na 24 kilometra.

I dalje ne mogu istrčati cijelu duljinu u komadu, no nisam, niti ću biti jedna od onih koje ganjaju rezultat. Za mene je trčanje postalo odličan ispušan ventil i to ne ono cestovno već – trail. Trčati i hodati prirodom je super. Probala sam i noćne utrke i riješila sam se straha od mraka. Odličan je filing biti navečer u šumi s lampadinom na glavi. Vjerujte, više se treba bojati ljudi nego životinja. Još nisam srela niti jednu (što ne znači da neću, a onda ću vam znati reći kakav je osjećaj).

Iza sebe imam dug staž u rekreacijskom vježbanju i godinama sam se educirala za instruktora i mislim da imam više znanja od drugih trkača početnika. Nekome tko se nikad nije bavio vježbanjem niti ikakvom aktivnošću ne bih preporučila trčanje, već hodanje. A onda ako baš želi i trčati, treba naučiti zagrijati se prije i istegnuti nakon trčanja. Kako su me prije često boljela leđa, upozoravali su me da će mi se bol trčanjem vratiti, no za sada nije. To je vjerojatno jer sam vježbanjem Body tehnike ojačala core, jako važan u čuvanju leđa.

Dugi otok trail

Kada jednom uđeš svijet trčanja skužiš da je jako puno onih koji su trčati počeli kroz škole trčanja. I u Rijeci ih trenutno djeluje nekoliko. A koje je moje mišljenje o njima? Škole trčanja su odlična stvar ako ih vode profesionalci. Sama ne bi nikad išla jer ne volim trčati u velikoj grupi. No upoznata sam radom dvije riječke škole i njihovi su polaznici jako zadovoljni i postižu dobre rezultate. Ja nekako trčim osluškujući svoje tijelo. I svejedno vidim napredak. Dobro se poznajem i ne dopuštam si pretjerivanje. Kada vidim da ne mogu, samo počnem hodati i duboko dišem. Prije trčanja pazim da u tijelo unesem dovoljno vode, a tijekom trčanja nosim sa sobom bočice jer jednostavno moram svako toliko ovlažiti usta. Nakon trčanja popijem izotonični napitak u kombinaciji s proteinima, a navečer obavezno magnezij.

Budući da i dalje treniram u dvorani i kada stignem i trčim, mogu reći da je prednost trčanja u odnosnu na drugu vrstu treninga u tome da možeš trčati kada god hoćeš, sam ili u društvu, nema termina, već samo vlastito slobodno vrijeme. Važne su dobre tenisice, a ako se “zagrize” tada slijedi i nabavka ostale opreme.

Riječki polumaraton, foto Vedran Karuza

I na kraju da pokušam sama sebi odgovoriti na pitanje: Zašto trčim?

Sjajan osjećaj nakon odrađenog trkačkog treninga jedan je od glavnih razloga zašto još nisam odustala i ne bojim se duljih relacija. Za 5 kilometara sada kažem da je to “samo”, 10 mi je izazov, a polumaraton je lijepo iskustvo, ali ostavlja posljedice na tijelo i ako se ne želite trčanjem ozbiljno baviti, preporučujem tek dva godišnje. Trail je nešto posve drugo i tu se veselim svakom sljedećem jer krajolici kojima su postavljene staze nešto su što se mora vidjeti i doživjeti.

I ne, ljudi koji trče nisu luđaci kako ih neki vole zvati, oni se samo kreću više od prosjeka.

Ana Braškić

Komentari